Sjećate li se one izjave Nermina Nikšića od prije više od decenije?
Kad je na konferenciji za medije, bez imalo srama, rekao da „ne vidi ništa loše u tome“ što se nekome „pomogne“ prilikom zapošljavanja. Tada su se novinari nasmijali, neki odmahivali rukom, a narod – kao i uvijek – slegnuo ramenima. Niko nije shvatio da u toj rečenici leži suština propasti Bosne i Hercegovine.
Jer u zemlji u kojoj premijer može javno priznati da ne vidi ništa loše u „šteli“, tu više ne govorimo o korupciji – tu govorimo o kulturi, o društvenoj normi. O mentalitetu u kojem mito, veza i partijska knjižica imaju veću težinu od diplome, znanja i časti.
Nermin Nikšić nije izuzetak. On je proizvod. Proizvod sistema koji već trideset godina jede sam sebe. Sistemi se obično urušavaju kad ih napadnu spolja. Ovaj se urušava iznutra – polako, metodično, decenijama. I dok zemlja trune, oni koji su je doveli do truleži smješkaju se sa naslovnica, dijele moralne lekcije, govore o „pravdi“, „reformama“, „transparentnosti“. To je kao da piroman predvodi vatrogasnu stanicu.
"Slične situacije" kao stil života
Nikšić je, zapravo, u pravu. Nije on jedini bio u „sličnim situacijama“. Samo ih je on glasnije priznao. Jer recite iskreno — poznajete li ikoga ko se zaposlio u javnom sektoru bez „štela“, „preporuke“ ili „preporuke od gore“? Ne, ne poznajete. I ne zato što ste vi neinformisani, nego zato što takvi ljudi ne postoje.
U Bosni i Hercegovini se konkursi ne raspisuju da bi se pronašao najbolji kandidat, nego da bi se legalizovalo ono što je već dogovoreno u kafani, preko telefona ili u partijskoj centrali. I to nije korupcija – to je sistem. To je struktura koja od države pravi privatni posjed partijskih elita.
Svaka nova vlast dolazi s istom pričom: „Mi nismo kao oni prije nas.“ A onda, čim se dočepaju fotelja, počinju zapošljavati svoje: sinove, kćerke, šure, kumove, rođake, ljubavnice, pa i njihove pse ako treba. U roku od nekoliko mjeseci, svaka državna institucija se pretvori u porodično stablo. I svi su, naravno, „stručni“.
To više nije ni korupcija, to je državni incest – generacije političkih parazita koji jedni drugima prenose funkcije kao nasljedstvo.
Država kao talac vlastitih lopova
Nermin Nikšić i njemu slični smatraju da država postoji da bi im služila. Da su institucije njihovo dvorište, a narod njihova stoka. Oni su vlasnici svega – od tendera do diplomskih radova. Njihov svijet nema moral, samo interes.
Zato danas imamo državu koja radi protiv svojih građana. Jer oni koji bi trebali čuvati sistem, zapravo ga pljačkaju. Oni koji bi trebali služiti narodu, njega tretiraju kao budžetski bankomat. A oni koji bi trebali donositi pravdu, rade sve da je onemoguće.
I sve to rade uz naše prešutno odobrenje.
Mi smo ti koji ih trpimo, koji im aplaudiramo, koji ih gledamo na televiziji i govorimo: „Ma svi su isti.“ Mi smo ti koji opravdavamo njihovu pljačku jer „i mi bismo da smo na njihovom mjestu“. Mi smo ti koji im, svaki put kad zaokružimo njihovo ime na glasačkom listiću, pružamo još jedan mandat da nas gaze.
U tom začaranom krugu – oni kradu, mi šutimo, oni rastu, mi propadamo.
Moralni potop koji tek dolazi
Bosna i Hercegovina je danas poput močvare – na površini mirna, a ispod površine gnjila, smrdljiva, toksična. U toj močvari političari plutaju kao masne fleke ulja – nikad ne tonu, ma koliko se sistem raspadao. Oni su uvijek „na vrhu“.
Zato ne treba čuditi što su građani oguglali. Kad lopov lopovu dijeli funkciju, a kriminalac moralizuje o poštenju, izgubite osjećaj mjere. Kad neko poput Nikšića može trideset godina sjediti u vlasti, mijenjati fotelje, ministre, partnere i narative – a ostati netaknut – jasno je da institucije ne postoje. Postoje samo interesi.
Oni su od Bosne i Hercegovine napravili državu bez stida.
Državu u kojoj „pravda“ stanuje u ladicama sudija, „transparentnost“ u PowerPoint prezentacijama, a „poštenje“ u govorima za predizborne skupove. Državu u kojoj oni koji su je uništili i dalje pišu zakone.
I zato govoriti o reformama u BiH danas ima smisla koliko i čistiti fekalnu jamu kašikom.
Korupcija kao religija
U Bosni i Hercegovini korupcija nije problem. Ona je vjera. Ima svoje sveštenike (političare), svoje hramove (institucije), svoje rituale (tendere), svoje obrede (konkursne farse) i svoje vjernike – građane koji su naučeni da „tako to ide“.
Ta religija ne poznaje moral. Samo koristi. I svi mi, svjesno ili nesvjesno, postajemo njeni svećenici kad zažmirimo. Kad ne prijavimo. Kad se pravimo da ne vidimo. Kad kažemo „pusti, ne talasaj“.
Jer korupcija ne preživljava zbog onih koji kradu. Ona preživljava zbog onih koji ćute.
Vrijeme za potop
Zato ne trebamo čekati da nas neko spasi. Ova zemlja neće propasti zbog političara – ona će propasti zbog naše tišine. I dok god budemo klimali glavom pred Nikšićima, Dodicima, Konakovićima i njihovim klonovima, dotle će ova država biti njihova prćija, a ne naša domovina.
Možda je vrijeme da konačno dođe potop. Moralni, civilizacijski, društveni potop koji će oprati sve one koji su se godinama hranili našom naivnošću. Možda je vrijeme da se močvara isuši – da u tišini nestanu svi ti „stručnjaci“, „lideri“, „reformatori“ koji su nas doveli do dna.
Jer ako taj potop ne dođe – ako nastavimo ovako – nećemo više imati državu. Imaćemo samo ruševinu s himnom, zastavom i beskrajnim popisom afere.
Jer u Bosni i Hercegovini korupcija ne živi od njihovih ruku. Živi od naše šutnje.
I kad jednog dana neko upita: „Kako je propala Bosna i Hercegovina?“
Odgovor će biti jednostavan:
Propala je jer su je vodili lopovi, a branili kukavice.
