U mnogim zemljama, bijeg iz zatvora ne povlači krivičnu odgovornost, sve dok zatvorenik ne prekrši nijedan drugi zakon tokom tog procesa.
Države poput Njemačke, Nizozemske, Švedske, Austrije, Meksika, i Čilea prepoznaju ljudsku potrebu za slobodom kao legitiman motiv, koji ne mora automatski biti kriminalizovan.
Kako objašnjava dr. T. Markus sa Oxforda, zakon u ovim zemljama tretira bijeg kao prirodnu ljudsku reakciju na zatočeništvo, pod uvjetom da se u procesu ne koristi nasilje, podmićivanje ili neka druga nezakonita radnja. "Ako vas policija uhvati dok bježite, zakon može djelovati samo na osnovu krivičnih djela počinjenih prije ili poslije bijega, ali ne i za sam čin bijega," naglašava Markus.
Njemačka pravna filozofija oslanja se na ideju da svaka osoba ima urođenu želju za slobodom. Slično tome, meksički zakon prepoznaje bijeg kao osnovnu ljudsku potrebu i neće sankcionisati zatvorenike ukoliko njihovo djelovanje ne uzrokuje dodatne prekršaje. Švicarska i Austrija dijele sličan stav, posmatrajući bijeg bez zakonskih prekršaja kao bezopasan čin koji čak može biti oblik "samopoboljšanja."
Nizozemska, međutim, ide korak dalje, tvrdeći da ukoliko zatvorenik ne iskoristi priliku za bijeg, on sam sebe kažnjava, odričući se mogućnosti koja je pred njim.
Dok su ove zakonske norme rijetke u svijetu, one odražavaju specifičan pogled na ljudska prava i slobodu, smatrajući da sam pokušaj bijega ne mora nužno biti čin kriminala, već izraz ljudske prirode.
