Zamislite državu u kojoj je pravda misaona imenica, a odgovornost predmet opšteg rugla.
Zamislite zemlju u kojoj ministarska fotelja nije nagrada za znanje, čestitost i viziju – nego priznanje za razorne sposobnosti: da ukopaš budžet, potpišeš međunarodni skandal i pri tome ostaneš netaknut. Zamislite Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, ne morate ni da zamišljate. Dovoljno je da otvorite dnevnik.
U privatnoj firmi, ako vas uhvate kako na korporativnoj proslavi držite ljubavnicu za dupe – postoji šansa da vas već sutradan ne postoji. Diskretno ćete nestati iz sistema, maila, kafeterije. Čak će vam promijeniti Wi-Fi šifru. Jer moralna panika. Jer etika. Jer „ugled kompanije“.
A sad prebacimo sliku na državni nivo – BiH, konkretno. Zamislite da ste visoki funkcioner. Vaš najbolji drug je u prisnim odnosima sa narko-kartelom. I to ne „poznaju se iz viđenja“, nego se zajedno smiju na jahtama, piju skupa konjak iz flaša skupljih od plata prosječnih doktora, i zovu jedan drugog „brat moj“. Kartel vam plaća putovanja. Spaja vas s ljudima. Otvara vrata. Šta biva? Ništa. Aman, nemojte pretjerivati – pa čovjek ima kredibilitet. A zatim, u nekoj od diplomatskih epizoda, pripremite državnu kasu za giljotinu – zajebete međunarodni ugovor s jednom državom iz EU. Naprimjer, sa Slovencima. I rezultat? 100+ miliona eura koje mora platiti država. Odnosno – mi. Vi, ja, radnik u pošti, medicinska sestra u Vitezu, penzioner u Goraždu. Mi svi zajedno sada plaćamo tuđe neznanje, bahatost, ili – još gore – svjesni kriminal.
Pitanje: ko je kriv?
Odgovor: Niko.
Pitanje: ko će odgovarati?
Odgovor: Šta vam je, zaboga, pa nismo mi neka banana-država!
A jeste. I to s truleži od banane. Jer samo ovdje neko može izgubiti evropske fondove – milijarde koje bi značile kanalizaciju, škole, puteve, solarne panele, bolnice – i nakon toga mirno nastaviti da nosi odijelo, šeta s osiguranjem i pozdravlja novinare kao da se ništa nije desilo.
Zamislite da izgubite pola milijarde eura i da vam jedina posljedica bude – bolji plasman na izborima. Kod nas je to moguće. Mi ne smjenjujemo „naše“ kad zabrljaju. Mi ih štitimo. Mi ih nazivamo „žrtvama političkog progona“. Mi im šaljemo poruke podrške. Mi za njih idemo na mitinge.
U isto vrijeme, neko iz okoline Cazina posječe tri metra drva da djeci ne crknu prsti od zime – i dobiju mu lisice, snimi ga policija, izvrši se pretres domaćinstva. Jer šuma je državna. A budžet? A fondovi? A međunarodne tužbe? E, to je sve „politička realnost“.
S druge strane, ljudi poput Milorada Dodika svakodnevno udaraju temelje paralelne države, vrijeđaju ustavni poredak, ismijavaju institucije, i – umjesto zatvora – dobijaju službeni eskorta do suda. I to ne kao optuženici, već skoro kao VIP gosti. Pravosuđe ih ne vodi – otpraća. Službeno. Uz klimanje glave i, vjerovatno, dogovor za kafu nakon ročišta.
I niko ne odgovara. Jer nesprovođenje zakona u BiH nije propust – to je politička strategija. Kad ne reaguješ na kriminal, kažu da „čuvaš mir“. Kad ignorišeš veleizdaju, tvrde da „ublažavaš tenzije“. Kad ne hapsiš zlikovce, jer su „izabrani na izborima“, onda valjda poštujemo „volju naroda“ koji očigledno više voli kriminalce od profesora.
U školi nas uče da se zločin ne isplati. Da biti pošten ima smisla. Da zakon postoji za sve. I onda odrasteš u zemlji u kojoj upravo kriminalci vode državu, a oni koji poštuju zakon završavaju kao budale koje vjeruju u bajke.
Zato nije ni čudo što je BiH postala zemlja izopačene logike, gdje se nepravda slavi kao balans, a kriminal predstavlja kao kompetencija. Ovdje ne važi „zakon džungle“, jer čak i u džungli postoji red. Ovdje važi zakon nereda, gdje su lopovi zaštićeni, a pošteni prevareni.
Ovdje je selektivna pravda postala pravilo, a ne izuzetak. Što je tvoje djelo veće, štetnije i bezočnije, to su tvoje šanse za nekažnjivost veće. I dok javnost šuti, dok se građani mire s tim, dok institucije gutaju jezik – kriminalci pišu zakone, određuju pravila i učestvuju u međunarodnim pregovorima.
I zato, ako vas dijete ikad pita: „Mama, tata, šta treba da budem kad porastem?“ – nemojte reći „doktor“, „inžinjer“ ili „nastavnik“. Recite mu iskreno:
„Budi političar u BiH. Jer ovdje se isplati samo kad znaš kako da zajebeš sve – a da te niko ne pita kako i zašto.“
