Slučaj Zorana Galića, doskorašnjeg zamjenika direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), nije samo priča o smjeni, već epitaf propalog sistema, gdje su bjegunci od pravde decenijama prolazili nekažnjeno, sve dok je javnost šutjela.
Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH, svojim je saopćenjem prozvao Galića kao osobu koja ne zaslužuje otpremninu, beneficije ili bilo kakvu privilegiju, jer je "bjegunac kojeg traže organi gonjenja". Ali je li ovo dovoljno? Koliko Galića zapravo hodaju slobodno, čuvani od strane iste države koju su godinama pljačkali?
Konačan pad ili privid pravde?
Odluka Vijeća ministara BiH da razriješi Galića, i to retroaktivno od 8. jula 2024. godine, je korak u pravom smjeru, ali tragikomično zakašnjelim tempom. Osoba koja je bila u srcu institucije koja bi trebala štititi zakonitost, sad se krije od vlastitih kolega, kao tragičan primjer sistema u kojem su oni koji krše zakone često isti oni koji ih "provode". Galić, naravno, nije samo zamjenik direktora SIPA-e. Njegovo ime odavno odzvanja u krugovima u kojima su zakoni fleksibilni, a moral nepostojeći.
Zoran Galić: Politički štićenik i simbol nepravde u BiH
Na sjednici Vijeća ministara 17. oktobra, izdata je jasna naredba – Ministarstvo sigurnosti BiH, u saradnji s Ministarstvom pravde i Uredom za zakonodavstvo, treba dostaviti prijedlog za zvanično razrješenje Zorana Galića. I dok su se institucije konačno pokrenule, ovaj potez je dolio so na ranu – Galić je već pobjegao, a odluka o njegovom razrješenju samo dolazi kao zakasnjela moralna pobjeda za pravdu koja je godinama zanemarivana.
Galić kao simbol rasula i korupcije
Međutim, postavlja se pitanje – zašto tek sada? Zašto je Zoran Galić, osoba koju traže pravosudni organi, sve do nedavno uživao u privilegijama jednog od ključnih državnih organa? Koliko takvih "Galića" još uvijek sjedi na pozicijama moći, dok građani, umorni od nepravde, gledaju kako se zakon savija prema interesima onih koji bi ga trebali štititi?
Konakovićev potez da naglasi kako bjegunac ne zaslužuje otpremninu ili bilo kakve beneficije je potez očajničkog popravka slike o pravdi, dok je stvarnost surova. Godinama su bjegunci od pravde, poput Ante Jelavića, Lejle Fazlagić, Branimira Glavaša, Tomislava Opačka, ali i Zorana Galića, koristili rupe u sistemu, tipičnu balkansku inerciju i duboko ukorijenjenu mrežu korupcije da izbjegnu odgovornost.
Kako susjedne države štite bjegunce od pravde dok se prave naivni
Kolaps institucija – ko je sljedeći?
Priča o Zoranu Galiću nije završena, jer on, kao i mnogi prije njega, nije samo individua. On je personifikacija jednog sistema u kojem je bijeg od zakona gotovo pravilo, a ne iznimka. Postavlja se pitanje, koliko će još bjegunaca s visokih funkcija nastaviti uživati u privilegijama dok sistem proždire sam sebe? Hoće li se stvari promijeniti, ili će ova smjena biti samo još jedan pokušaj da se predstavi privid pravde?
Građani BiH, koji svakodnevno svjedoče urušavanju povjerenja u institucije, traže odgovore. Ovaj slučaj nije samo priča o jednom čovjeku, već o kolektivnom promašaju sistema. Svi odgovorni bi trebali odgovarati, a ne samo formalno biti uklonjeni s pozicija nakon što su se već osigurali i pobjegli od ruke pravde. Jer, ako se ova praksa nastavi, pitanje nije hoće li se Galić vratiti, već ko će biti sljedeći koji će pobjeći.
