Nakon što je Miloš Pavlović zvani „Ćaci“, samozvani predvodnik grupe „studenata koji žele da uče“, sinoć pretučen u Novom Beogradu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iskoristio je priliku da od obične kafanske tuče napravi državni udar, povampireni fašizam i ideološki meteorit ravan požaru Rajhstaga.
Vučić je Pavlovića primio u zgradu Predsjedništva uz kamere, svjetla i režiranu patetiku, pa na svom Instagram profilu izveo još jednu političku monodramu. Po već poznatom obrascu – „država sam ja“ – poručio je da Srbija više neće „trpjeti“ i da je došlo vrijeme da reaguje.
„Ćaci“ je, kaže Vučić, napadnut jer je imao drskosti da izađe iz studentske sobe i – pazite sad – sjedne u kafić. Pio je kiselu vodu i Coca-Colu, što je očito kvalifikovano kao izdajstvo naroda, pa je, prema Vučićevim riječima, „banda blokadera“ opkolila lokal, udarala po staklu i vrištala kao da se snima srpski remake horora The Purge.
Ono što je zapravo bila fizička konfrontacija između dvije suprotstavljene studentske grupe u jeku protesta protiv režima, Vučić je preveo u moralnu dramu epskih razmjera. Svoju političku opoziciju – naročito mlade demonstrante – uporedio je s nacistima iz Beča i Minhena tridesetih godina prošlog stoljeća.
„Beograd je antifašistički grad, Srbija je slobodarska zemlja, ovo neće proći“, poručio je, ignorišući činjenicu da isti taj Beograd već danima svjedoči brutalnim intervencijama policije, specijalaca i parapolicijskih grupa koje maltretiraju studente, novinare i građane koji protestuju protiv izborne krađe i nasilja.
Pokušao je čak da napravi i igru riječi: „Ćaci zvuči mnogo ljepše nego naci“. Iako je bilo jasno da se radi o nasilnom incidentu koji treba biti procesuiran, Vučić je, po običaju, cijeli slučaj pretvorio u šou-program u kojem je „Ćaci“ – do jučer anonimni student – promovisan u „simbol slobode“.
Simbol slobode, koji, ironično, ima punu institucionalnu podršku, pojavi se sa predsjednikom države u javnosti nekoliko sati nakon fizičkog obračuna, dok ostali studenti koji se bore za poštene izbore i protiv sveprisutnog nasilja – dobijaju pendreke, prekršajne prijave i medijsku stigmatizaciju.
Vučić je zaključio monolog tvrdnjom da će „država reagovati“ i da će svi odgovorni „odgovarati pred licem pravde“. Nije pojasnio misli li na napadače, ili na sve koji ne dijele njegovu verziju istine – onu u kojoj je vlast žrtva, a građani koji traže pravdu – fašisti.
Dok Srbija tone u autoritarizam, predsjednik proizvodi nove junake, spašava imaginarne države i vodi bitke protiv „nacista“, sve dok u stvarnosti – njegova vlast upravo imitira obrasce represije koje verbalno osuđuje.
