Na jugu Bosne i Hercegovine, u gradovima gdje Hrvatska demokratska zajednica Dragana Čovića nesmetano vlada, odvija se proces tihog, ali sistemskog aparthejda.
Bošnjaci i preostali Srbi žive pod političkim i institucionalnim terorom koji nije ništa drugo do nastavak ratne politike drugim sredstvima. Čapljina je danas simbol tog “mirnodopskog etničkog čišćenja”, mjesto u kojem se sprovodi strategija potpunog zatiranja svega što nije u skladu s ideologijom jedne stranke.
Vijećnik SDP-a Kenan Dedić postavio je jednostavno pitanje – koliko u gradskoj upravi, institucijama i preduzećima radi ljudi koji nisu Hrvati? Odgovor gradske vlasti stigao je u formi birokratske mantre, prepisane šablonske rečenice, bez ijedne konkretne brojke. Ali u toj šutnji, u tom “odgovoru bez odgovora”, krije se najveća istina – u Čapljini nema Bošnjaka, nema Srba, nema “drugih”. Oni su jednostavno isključeni iz sistema.
Ako je u Stocu ostalo makar šest Bošnjaka u gradskoj administraciji, u Čapljini nije ostavljen ni taj trag. Gradonačelnica Iva Raguž i lokalna struktura HDZ-a ne skrivaju da žele grad potpuno očišćen od onih koji ne pripadaju njihovom etničkom i političkom kalupu. Čapljina je, zapravo, postala eksperimentalni poligon za model društva u kojem postoji samo “jedan narod, jedna stranka, jedna istina”.
Još monstruoznije zvuči saznanje da je čak i u vatrogasce – službu koja bi trebala spašavati živote bez obzira na ime i vjeru – zabranjeno zapošljavanje ljudi koji nisu članovi HDZ-a. Dakle, Bošnjak ili Srbin u Čapljini ne može biti ni vatrogasac. Ova apsurdna, ali brutalna zabrana najbolje oslikava logiku režima – ili si dio našeg sistema, ili za tebe uopće nema mjesta.
U Stocu se Bošnjaci bore da makar imaju gdje biti ukopani. U Čapljini, vlast ide korak dalje – tamo se, institucionalnim nasiljem, pokušava izbrisati i fizičko i simboličko prisustvo svega što podsjeća na višestoljetni multietnički karakter Hercegovine.
Ovo nije samo diskriminacija. Ovo je nastavak politike koja je devedesetih urezala najdublje rane u tkivo Bosne i Hercegovine. Danas se ta politika ne provodi puškom i logorima, nego zakonima, konkursima, partijskim odlukama i institucionalnim manipulacijama. Ali cilj je identičan – gradovi očišćeni od “nepoželjnih”.
HDZ-ova poruka je jasna: “Ovo je naša zemlja, ovdje nema mjesta za vas.” Oni to ne rade u tišini, niti se trude prikriti. Naprotiv, njihovi birokratski “odgovori” na pitanja o nacionalnoj zastupljenosti nisu izraz neznanja ili nespretnosti. Oni su hladna, cinična poruka: idemo dalje, niko nas neće zaustaviti.
Čapljina je danas možda i gora od Stoca i Kiseljaka. Ako je tamo ostavljen privid suživota, ovdje se briše i sama pomisao da je takvo što moguće. Aparthejd je zaživio u svom najogoljenijem obliku – i to pred očima države koja se pravi da ne vidi i međunarodne zajednice koja se pravi da je “zabrinuta”.
Pitanje je – koliko će još dugo Bošnjaci i Srbi u ovim gradovima pristajati da budu građani drugog reda, ili još gore, da im se sistemski briše pravo na postojanje? I koliko će javnost u ostatku BiH i regionu tolerisati da se usred Evrope, u 21. stoljeću, gradi etnički čisti grad po mjeri jedne stranke i jednog vođe?
