Dok javnost već godinama gleda reprizu iste političke trakavice, Dom naroda BiH sve više liči na sablasno kazalište apsurda.
Više od pola godine, ova institucija praktično ne postoji, a za to vrijeme, glavni režiseri destrukcije — Špirić i Čović — odlično se zabavljaju. Bez imalo stida, dogovaraju datume i dnevne redove iza kulisa, potpuno ignorišući većinu i pretvarajući državne institucije u privatni poligon za ucjene i trgovinu uticajem.
Da ironija bude veća, već mjesecima se zna da u Domu naroda postoji nova većina od osam delegata, a često im se pridruži i deveti — Ilija Cvitanović. Ipak, Špirić i ekipa i dalje glume da drže konce, ne birajući sredstva da ponižavaju cijeli sistem. A tek kad Ademović preuzme predsjedavanje, kaže Nešković, očekuje nas nova faza političke pornografije: SNSD i HDZ će teatralno napuštati sjednice, rušiti kvorum i cementirati blokadu.
Od kraja septembra pa sve do izbora 2026, možemo slobodno očekivati konstantno vrijeđanje zdravog razuma i institucionalni cirkus bez kraja.
U međuvremenu, Čović, taj vječiti šahovski prevarant, iz sjene vabi, zove i opipava puls svakome ko bi mogao poslužiti njegovoj vječnoj igri — spasiti izmjene Izbornog zakona i održati lažni mit o ugroženosti Hrvata. Dok javno pjeva o ravnopravnosti, iza zatvorenih vrata pokušava na brzinu ugurati zakone po svom kalupu, ucjenjujući sve redom i koristeći svaku priliku za sabotažu.
I dok Dodik i Čović izigravaju koalicione ljubavnike, vladajuća većina se bavi sama sobom i vlastitim nesposobnostima. Ne mogu se dogovoriti ni o najbanalnijim stvarima, poput budžeta, koji je osnovni uslov da institucije dišu. A da apsurd bude potpun, Nešković jasno kaže: ova vlast odavno nema legitimitet. Jedini izlaz? Rekonstrukcija Vijeća ministara, pomjeranje šahovskih figura, izbacivanje trulih igrača i dovođenje novih, koji nisu spremni saviti kičmu pred SNSD-om i HDZ-om.
Ali tu priča ne staje. Skeneri listića, biometrijska identifikacija birača — sve ono što bi donijelo bar tračak transparentnosti, postaje noćna mora za SNSD. Jer kad im se oduzme mogućnost da manipulišu vrećama, nestalim kutijama i fantomskim glasačima, ostaju goli pred narodom. Zato će radije držati zemlju taocem još dvije godine, nego dozvoliti fer i čiste izbore. HDZ se, kao, deklarativno zalaže za evropski put i modernizaciju, ali čim se spomene tehnička reforma, svi naglo zanijeme.
Pitanje visokog predstavnika? Nešković brutalno rezonuje: "Protiv sam svakog intervencionizma". Iako mnogi misle da bi Schmidt trebao presjeći ovo beskonačno zavlačenje, Nešković upozorava da sve promjene moraju doći iznutra, od onih koji stvarno žele napredak, a ne od samozvanih tutora.
A dok institucije leže u komi, režim u Republici Srpskoj ulazi u završnu fazu totalne represije. Hapšenje Miličevića je klasični primjer — pokušaj javne egzekucije karaktera, poruka svakome ko se usudi sanjati o drugačijoj, poštenijoj politici. To nije samo napad na jednog čovjeka, nego direktni udar na SDS, jedinu preostalu žilu kucavicu istinske opozicije u RS-u. Taj režim je poput ranjene zvijeri: prije nego izdahne, ugrist će još jače.
Iako opozicija u RS-u nije savršeno složna, Nešković vjeruje da dr. Milan Miličević ostaje jedini pravi kohezivni faktor, čovjek koji može okupiti zavađene vođe i natjerati ih na zajednički front. Jedinstvo opozicije moglo bi biti jedina nada za slom režima koji, izgleda, spremno gradi novi tor i za 2026. i za sve izbore poslije.
Bosna i Hercegovina ulazi u fazu političkog kanibalizma. Vlast grize samu sebe, opozicija pokušava da diše u bazenu punom ajkula, a građani su svedeni na statiste u predstavi koju nisu tražili. Do oktobra, kaže Nešković, možemo očekivati pravu političku klaonicu, ružno lice sabotaža i sve moguće metode destrukcije. A poslije toga? Još dvije godine u kojima će se uništavati svaki tračak nade da ova zemlja može postati normalna.
I zato ostaje samo jedno pitanje: koliko još možemo gledati ovo beskonačno ponižavanje države, prije nego shvatimo da će nas njihovi "dogovori" koštati budućnosti?
