Dok se bosanskohercegovačka politička scena raspada po svim šavovima, a javnost tone u još dublju apatiju, Dragan Čović i HDZ BiH se ponašaju kao da su izvan vremena i prostora – iznad zakona, iznad morala i svakako iznad interesa građana.
Dok svi galame, protestuju, prijete i ucjenjuju, Čović šuti. Ali nije to tišina čovjeka koji ne zna šta bi – naprotiv, to je tišina hladnog kalkulatora koji čeka trenutak kad će ugrabiti još.
Jer za razliku od SNSD-a, koji se guši u vlastitim prijetnjama, i opozicije RS-a koja se sapliće između “platforme za EU” i glasanja za Cvijanovićkin veto, Dragan Čović zna da je moć u Bosni i Hercegovini siva, tiha i korumpirana. Nije to ona što je na izborima osvojiš – to je ona što je kroz tišinu i pasivnost prigrliš, dok svi drugi krvare pred kamerama.
Dok se političari iz Republike Srpske – bilo da se zovu Dodik, Crnadak ili Vukanović – upinju da budu što glasniji u igri ko je veći zaštitnik “nacionalnih interesa”, a federalni akteri poput Nikšića pokušavaju spasiti obraz pred međunarodnim partnerima, Dragan Čović igra partiju šaha u kojoj svi drugi pomjeraju figure, a on kasira rezultate. Njegovo “analiziranje” ponude opozicije iz RS-a nije ništa drugo do patetična predstava za javnost, jer je već odlučio – ne radi se ovdje o interesima građana, već o interesima HDZ-a BiH, a oni su već godinama savršeno sinhronizovani s opstrukcijama, blokadama i održavanjem statusa quo.
Jer ako se okrene protiv Dodika, Čović bi morao nešto i uraditi. Morao bi ponuditi alternativu, predložiti rješenja, možda čak – ne daj Bože – početi raditi u interesu države. A to bi značilo napustiti komfornu poziciju parazita na leđima Federacije BiH, gdje kadrovi HDZ-a sjede u svim važnim institucijama, kontroliraju finansijske tokove i odlučuju o životima građana – dok se istovremeno predstavljaju kao žrtve “bošnjačke majorizacije”.
Zato je Draganu Čoviću sasvim dobro ovako kako jeste: Dodik glumi državnika s potjernicom Interpola nad glavom, Trojka pravi selfije po Briselu dok im padaju zakoni u Parlamentu, a opozicija RS-a se igra platforme za EU dok istovremeno podržava veto protiv EUFOR-a. U tom cirkusu, HDZ BiH ostaje tih, ali prisutan – kao pauk u ćošku, koji strpljivo čeka da svi drugi upadnu u mrežu.
Ili, kako bi rekao analitičar koji nije na HDZ-ovoj plati: Čović ne žuri jer nema potrebe da žuri. On je već u fotelji, već ima poluge moći, već sjedi na raskrsnici između Federacije i RS-a – spreman da ponudi “stabilnost” svima koji su spremni da plate cijenu. Nema kod njega ni riječi o pravima građana, reformama, evropskom putu. Samo o raspodjeli pozicija, tenderima i uhljebljenju stranačkog kadra.
Dok Nermin Nikšić galami o tome da nema sastanaka s bjeguncima, neka pogleda malo unutar vlastite koalicije – ko sve šuti kad Dodik vrijeđa Srebrenicu? Ko sve kalkuliše kad treba osuditi otvoreni državni udar? A najviše – ko sve trpi Čovićevu šutnju?
Jer nije problem što je Dodik izgubio dodir s realnošću – problem je što Čović nikad nije ni pokušao izaći iz rovova koje je sebi iskopao u 90-ima. On i dalje priča o "nacionalnoj odgovornosti", dok HDZ vodi školstvo, zdravstvo, elektroprivredu, finansije i pravosuđe u Federaciji kao da su njegovo privatno preduzeće.
I da stvar bude gora, ta tišina koju njeguje kao političku taktiku ne znači pasivnost – ona znači kontrolu. Znači da se Federacija BiH godinama drži kao taoc HDZ-ove volje. Nema reformi bez njih. Nema zakona bez njih. A sad kad bi mogao promijeniti strane – kad bi mogao pokušati s novom platformom, s drugačijim pristupom – Dragan Čović poručuje da mora “analizirati dokument”.
Kao da analizira doktorat, a ne običan politički pamflet. A u stvarnosti – on samo čeka. Jer zna da će svi drugi popustiti prije njega. Kao što su i do sada.
I zato je glavno pitanje današnjice: ko će prvi kleknuti pred šutnju Dragana Čovića? Trojka? Opozicija RS-a? Međunarodna zajednica? Ili ćemo svi zajedno, kao građani ove države, kleknuti i priznati poraz pred najopasnijim neprijateljem Bosne i Hercegovine – onim koji nikad ne galami, ali nikad ne prestaje da uzima?
Jer ako je Dodik prijetnja galamom i prijetnjama, Čović je prijetnja tišinom. A ta je mnogo opasnija. I mnogo smrtonosnija za ideju ove zemlje.
