Politički horizont BiH u posljednje vrijeme izgleda kao zamagljeni pogled iz Čovićevih očiju, gdje se sve, od vanjske politike do unutrašnjih zakona, svodi na manipulaciju, kalkulacije i čiste političke igre, a sve u interesu očuvanja njegove moći.
Sjednica Vijeća ministara BiH zakazana za ponedjeljak 9. decembra, koja je zamijenila otkazanu sjednicu od 5. decembra, samo je još jedan primjer kako politika u BiH postaje politička farsa pod Čovićevim vodstvom. I dok Čović pokušava stvoriti dojam da je on jedini ozbiljan političar koji štiti BiH od vanjskih prijetnji, u stvarnosti je BiH već postala politički teatar, a on je režiser koji piše scenarij prema svom političkom interesu.
Za početak, posjeta kosovskog premijera Albina Kurtija Sarajevu potpuno je uzdrmao Čovića i njegove političke partnere. Kurtijeva posjeta, koja je izazvala ozbiljan revolt među zvaničnicima iz RS-a i bio je razlog za otkazivanje sjednice Vijeća ministara, postavlja pitanje zašto baš sada? Šta bi jedan susret sa Kurtijem mogao značiti za BiH osim političkog uzburkavanja već ionako nestabilne situacije? Po Čoviću, to je bio „nepromišljen potez iz Sarajeva“, ali prava istina leži u tome da Čović nije u stanju ni prepoznati, ni iskoristiti prilike za pravu političku ravnotežu. Dok on škripi zubima zbog Kurtija, cijela BiH u njegovoj interpretaciji ostaje zaleđena u političkoj apatiji.
Sjednice, zakoni, hitni planovi – sve su to pojmovi koje Čović koristi kao dimnu zavjesu za zamagljivanje stvarne političke dinamike u BiH. Na papiru, čini se da je on tu da spasi BiH, ali stvarnost je mnogo brutalnija: on samo odgađa donošenje odluka koje zaista mogu unaprijediti stanje u zemlji. Dok on svesno usmjerava pozornost na dnevne političke trke i izgovara floskule o „hitnim zakonima“, kao što su Zakon o graničnoj kontroli i Zakon o zaštiti ličnih podataka, stvarna pitanja, poput zapošljavanja, obrazovanja i budućnosti BiH, ostaju potpuno zapostavljena. Umjesto da istinski odgovori na potrebe građana, Čović sjedi na svom političkom tronu, upuštajući se u politički „kreativni kaos“, sve dok se međunarodna zajednica ne mora ponovo umiješati.
Naravno, Čović se poziva na „demokratske procese“, ali sve što zapravo želi je osigurati da ostane na vlasti. Zato stalno traži podršku od opozicije, od međunarodnih partnera, ali istovremeno ignoriše realne političke poteze koji bi mogli značiti konkretne promjene. Dok on ohrabruje vanjske „prijatelje“ da se povuku, iz pozadine smišlja kako da zadrži dominaciju u BiH. No, prava ironija leži u činjenici da je upravo Čović svojim blokadama i političkim manipulacijama stvorio ovu pat-poziciju u kojoj BiH sada pluta. Politika njegovog HDZ-a nije ništa drugo nego mehaničko održavanje stanja bez napretka, dok on sam koristi međunarodne odnose kao poligon za vlastiti politički marketing.
Čović se također ne ustručava pokazati prezir prema svakom pokušaju da BiH učini bar korak bliže EU integracijama. Na njegovom radaru nisu reforme, pravda ili budućnost, nego samo podjela, političko preživljavanje i što više koristi iz političkih „zgoda“ koje mu omogućava status quo. Dok EU čeka zbog sporosti BiH na putu ka članstvu, Čović i njegov HDZ su ti koji koče sve, blokiraju i obstruiraju svaki napredak, ali istovremeno optužuju druge za nedostatak ozbiljnosti. Dakle, kada Čović priča o „prepuštanju demokratskom procesu“, što zapravo govori? Da, u njegovom svijetu, demokratski proces znači uvijek čekanje na njegovu volju i njegovu prednost, dok BiH ostaje u političkom vakuumu u kojem jedino on izlazi kao „veliki spasitelj“.
Svi njegovi pozivi „partnerima izvana“ da ne nameću odluke ne zvuče ništa drugo nego prijetnja. Jer, što Čović zapravo traži? Da EU, Amerika i svi međunarodni akteri ostave BiH da ide „svojim putem“ – putem u politički ponor. U stvarnosti, BiH ne može ići naprijed bez realnih reformi, a to Čović zna, ali njegov politički ego i ambicije za vlastiti interes čine ga nesposobnim da se suoči s istinom.
I, naravno, kako bi sve izgledalo bez nekoliko moralnih lekcija koje Čović voli podijeliti? Naime, on poziva na „parlamentarne većine“ da riješe pitanja koja se odnose na zemlju, ali u istoj rečenici spominje i „opoziciju“. Ovdje, Čović zapravo poziva sve da mu se priklone u njegovoj politici opstrukcija, dok on upravlja BiH poput političkog šefa mafije – samo u njegovom svijetu je dopušteno donositi odluke, a svi ostali moraju samo slušati.
Dakle, ako želite stvarnu promjenu u BiH, ne tražite je od Čovića. On samo kalkuliše, manipuliše i odgađa svaki stvarni napredak. BiH, kako god se okrenulo, ostaje u političkoj zabludi, a Dragan Čović i dalje ostaje politički manipulator koji na svakoj političkoj kartici pokušava zabilježiti još jedan „pobjednički“ potez, dok zemlja tone u još dublji kaos. BiH, pod njegovim vođstvom, možda nikada neće postati funkcionalna država, jer za njega je veći cilj očuvanje vlasti nego stvaranje stabilne budućnosti za sve njene građane.
