U saopćenju kojeg su u subotu zajednički objavili čelnici HDZ-a 1990. Ilija Cvitanović, Hrvatskog nacionalnog pomaka Ivan Vukadin, Hrvatskog demokratskog saveza Iva Tadić i Hrvatske seljačke stranke Mario Karamatić, ističe se kako se Hrvatski narodni sabor BiH (NHS), koji okuplja najvažnije hrvatske stranke u toj zemlji, mora vratiti načelima ‘zajedništva i ostvarenja političkih ciljeva isključivo u interesu hrvatskog naroda u BiH’.
SVE SE HERCEGOVINAZIRALO
„ Osnovni ciljevi HNS-a moraju biti hitno usvajanje Izbornog zakona u BiH, utemeljeno na legitimnom predstavljanju i korištenju novih tehnologija u izbornom procesu, ubrzavanje aktivnosti BiH na putu za Europsku uniju i NATO, te potpora radu institucijama unutar Bosne i Hercegovine, naveli su u saopćenju.
Nedavno je HDZ BiH u parlamentarnu proceduru uputio izmjene Izbornoga zakona BiH kako bi se spriječilo ponavljanje fenomena Željka Komšića koji je u četiri navrata glasovima Bošnjaka izabran u Predsjedništvo BiH kao hrvatski član državnog vrha. Izmjeni toga zakona protive se sve bošnjačke stranke koje su u dva navrata napustile zasjedanje Doma naroda Parlamenta BiH.
Opozicione stranke HNS-a BiH u saopćenju su navele i da traže reorganiziranje rada ove krovne političke institucije Hrvata kako bi se prestalo s monopoliziranjem njegova rada, za što optužuju HDZ BiH.
Stranke traže ravnopravnost svih članica u komunikaciji s predstavnicima međunarodne zajednice, napose institucijama vlasti, prestanak zlopotrebe HNS-a BiH u predizborno vrijeme, kao i početak provođenja odluka koje su usvojene u dokumentima na njegovim saborskim zasjedanjima.
Predlaže se i reorganiziranje HNS-a BiH uz uključivanje nezavisnih stručnjaka, predstavnika Crkve i osoba javno uglednih i prihvaćenih unutar hrvatske zajednice u BiH i dijaspori.
Iako se iz samog saopćenja može shvatiti da su ove stranke HDZ-ovi derivati,te da su njihovi politički zahtjevi apsolutno prohadezeovski, opet se sam čin okupljanja četvorice stranačkih lidera doima kao znak daška pluralizma u hravskom nacionalnom korpusu.
Inače poznata je izjava Bože Ljubića, bivšeg lider HDZ-a 90.i ljutog konkurenta i oponetna Draga Čovića, da su Hrvati formiranjem Hrvatskog narodnog sabora (HNS) žrtvovali politički pluralizama zarad nacionalnog jedinstva.
Od tada se zahvaljujući takvoj politici HNS-a sve ‘hercegovinaziralo’, kako je nedavno rekao fra Ivan Šarčević, teolog i svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Stoga buđenje opozicije u ovim trenucima teške političke krize u kojoj se Čović, kao najlegitimniji hrvatski vođa, priklonio secsionističkoj struji koju predvodi predsjendik RS-a Dodik, općenito je poželjan trend.
BOŠNJACI „ŠAHARE“
Pitanje je sad ko je „probudio“ u ovom trenutku lidere hrvatske opozicije; neko iz Zgareba, ili neko iz međunarodnih krugova. Ko god da stoji iza hrvatske opozicije cilj mu je razbijanje apsolutizma u hrvatskom nacionalnom korpusu,odnosno oduzimanje političke moći Čoviću kao notornom apsolutisti.
No, mnogo će vode proteči koritom Neretve dok ova opozicija ojača u toj mjeri da promjeni odnos snaga u hrvatskom biračkom tijelu. Toga je nravano sam Čović apsolutno svjestan i to ga uopće na zabrinjava.
Njega više zabrinjavaju drugi negativni trendovi koji sepojavljujuprotiv njega, a nakon njegovog priklanjanja Dodiku u ovoj sitauciji. Prvo rapidno mu pada rejting u Bruhellesu kojeg je on vrlo vješto izgrađivao na način da je dezavuirao, a osnovano se sumnja i da je podmičivao evropske predstavnike u Bosni i Hercegovini. U tome, kao i u svemu drugom, izdašno su mu pomagali hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković koji su preko svojih diplomatskih kanala lobirali za Čovića u Bruxellesu na način da su tražili da mu se „progledakroz prste“ kao lideru ugrožene katoličke manjine u Bosni i Hercegovini. I ovo je sad više briga zagrebačke političke elite, nego samog Čovića.
Ono što Čovića u ovom trenutku najviše brine jeste spoznaja da će doći do masnovnijeg distanciranja bošnjačkih kadrova koje on uspio zavrbovati kao prohrvatske igrače u državnim institucijama. Primjer takvih kadrova, koje Bošnjaci pogrdno nazivaju „šahare“, bio je Adnan Terzić, preko je koga je Čović sa kohortom svojih stranačkih tajkuna izvukao stotine milona maraka tokom izgradnje Koridora VC.
Kao što je poznato mnogi bošnjački funkcioneri, bivši i sadašnji, imaju ogromne nekretnine u Hrvatskoj, kao i hrvatske domovnice. Ako znamo da samo Čović ima ingerecije preporuke i odobravanja izdavanja hrvatske domovnice, odnosno pasoša, onda je jasno na kojem je sve principu Čović mogao pridobivati bošnjačke kadrove na svoju stranu.
Ndavna afera u Crnoj Gori koja je izbila nakon objavljivanja informacije da šef crnogorske obavještajne službeima hrvastki pasoš, nedvojbeno pokazuje na koji način Hrvatska širi svoj regionalni utjecaj i zloupotrevljava svoje članstvou EU.
Čović je očito svjestan da je izdao lidere Trojke, posebno Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića, pošto eskivira učestvovati u smjena Dodikovih kadrova u državnim institucijama, te se u svom nedavnom kontroverznom ingtervjuu usudio kritizirao Kanakovića, govori da je svjestan da je njegovoj dvostrukoj igri u politici došao kraj. Jer Konaković je slovio kao politički favorit Zagreba i miljenik hrvatskih medija.
Možda će najmanje političkih varnica biti između Čovića i Nikšića zbog toga što obojica imaju interes održati federalnu vladu, ali je više nego jasno i samom Čoviću da od Nikšića više ne može dobiti niti jedan vrijedan ustupak.
Zbog svega naprijed iznesenog jasno je da se Čović doveo u situaciju da mora žurno tražiti sebi zamjenu, kako mu je drugi na bi morali tražiti, prije svega njegovi zagrebački mentori.
