Dok Bosna i Hercegovina puca po šavovima, dok mladi bježe, radnici tonu u siromaštvo, penzioneri se dave u računu za lijekove i hljeb, a preduzetnici zatvaraju firme zbog birokratskog haosa – dvije političke hobotnice, SNSD i HDZ, drže cijelu državu kao taoca, gušeći svaki pokušaj progresa zbog svojih siledžijskih apetite za foteljama.
Institucije su im oruđe za ucjene, a narod – sredstvo za potkusurivanje.
U centru tog cirkusa sjedi Nikola Špirić, politički relikt čije lice ne izaziva nadu, već mučninu. Čovjek koji je u posljednje dvije decenije iz sarajevskih institucija isisao preko dva miliona maraka iz džepova građana, sad se grčevito drži za fotelju u Domu naroda kao da mu život o tome ovisi. I možda i ovisi – jer kad više ne bude privilegija, možda će na red doći i pitanja odgovornosti.
Špirić, politički čistač za interese Milorada Dodika, odlučuje da će cijeli narod BiH čekati zakone o smanjenju PDV-a, zakone o pomoći mladima i radnicima, zakone koji bi život učinili bar malo podnošljivijim – jer je ulog prevelik: NJEGOVA FOTELJA. A ta fotelja ne košta njega – košta nas. Košta ovu napaćenu zemlju stotinu izgubljenih reformi, hiljade obespravljenih radnika, desetine hiljada iseljenih građana.
S druge strane, Dragan Čović, vječni trgovac etničkim legitimitetom, šuti i klima glavom, jer mu je SNSD jedini saveznik koji još pristaje na njegovu igru "samo Hrvati iz HDZ-a smiju biti Hrvati". On zna da će uz SNSD uvijek imati partnera za blokade, za ucjene, za šamaranje institucija države koju nikada nije smatrao svojom.
Zajedno, Čović i Dodik vode ovu državu kao privatni feud, a Dom naroda tretiraju kao kasu samoposluge: uzmi šta hoćeš, blokiraj šta ne želiš, sabotiraj kad god ti se ne svidi ishod. I dok se troši vrijeme na proceduralne igre, građani sjede u hladnim stanovima, bez posla, bez nade, bez elementarnog dostojanstva.
Dodik, vođa SNSD-a, više ne upravlja Republikom Srpskom – on upravlja zaraženim pulsiranjem straha, ucjena i sabotaža. Nije mu stalo ni do Srba, ni do RS-a, ni do BiH. Njemu je stalo da njegovi sateliti poput Špirića ostanu na pozicijama s kojih mogu rušiti sve ono što podsjeća na red, zakon i zdrav razum. U njegovom političkom mentalitetu, država je neprijatelj, a narod je kolateralna šteta.
Nesposobnost SNSD-a da vodi politiku korisnu za bilo koga osim njih samih vidjela se u svakoj godini njihovog vlastodržja: evropski zakoni nisu doneseni, budžet je ignorisan, reforme su zaustavljene, a međunarodna izolacija postala je svakodnevnica. Evropa ih više ne zove, region ih ignoriše, a čak i u Sarajevu sjede za stolovima samo kad se nešto mora fingirati za strance.
I onda, kad ih neko pita šta zapravo žele, šta im je cilj – ispliva istina: ostanak na vlasti i ni za milimetar dalje. Sve drugo je kolateralna šteta. A najviše stradaju zakoni koji bi olakšali život običnim ljudima.
Zakon o povratu PDV-a na prvu nekretninu – blokiran godinama. Čim SNSD nije imao većinu, zakon je usvojen. Zakoni o smanjenju PDV-a na osnovne životne namirnice – čekaju, jer se ne uklapaju u igru "ko će koga ucijeniti". Građani postaju brojevi u nečijoj kalkulaciji, figure na političkoj tabli moći, a izabrani predstavnici – ništa drugo do foteljaški paraziti.
SDS, uprkos svemu, poručuje: nije važno da li su u vlasti – važno je da institucije rade. I tu se ogleda drastična razlika. Jer za razliku od SNSD-a koji koristi svaki milimetar vlasti za ucjene i blokade, postoji dio političkog spektra koji makar pokušava otvoriti prozor dok Dodik i Čović zabijaju daske na vrata.
Na kraju, da ironija bude potpuna – SNSD se sad gnuša svakog oblika međunarodnog intervencionizma, a do jučer su aplaudirali kad su međunarodne sile gasile račune SDS-a, stavljale ih na crne liste i brisale ih sa izborne scene. Sada, kada su i sami na meti međunarodne osude i izolacije, odjednom su "branitelji Republike Srpske" i "žrtve progona". Bumerang je poletio i u punoj brzini pogađa one koji su ga prvi bacili.
BiH danas nije u krizi jer nema resursa, pameti ili potencijala. BiH je u krizi jer je uzurpirana od strane političkih kartela, gdje Dodik, Špirić i Čović djeluju kao politički gangrenozni trojac, koji neće pustiti institucije da dišu dok i posljednju marku ne iscijede iz sistema. Fotelja za njih nije simbol odgovornosti – to je alat za pljačku, moć i osvetu.
I dok oni računaju mandate i milione, narod broji litre goriva, cijene ulja i lijekova. A sve zato što je Špiriću važnija fotelja od hljeba, Čoviću važniji "legitimitet" od zakona, a Dodiku važniji vlastiti ego od cijele države.
Ovo više nije pitanje politike. Ovo je egzistencijalni rat protiv parazita koji su BiH pretvorili u vlastitu zabavu, a narod u saučesnika pod prinudom. I dok god traju dogovori HDZ-a i SNSD-a – BiH će stajati. A narod će nestajati.
