Dok šume širom Republike Srpske nestaju pod motornim testerama, a narod jedva preživljava pod teretom poskupljenja i bijede, vrh režima s osmijehom potpisuje još jednu digitalnu bajku — ovaj put vrijednu više od 26 miliona maraka.
Da, dobro ste pročitali. Toliko je koštala „softverska reforma“ javnog preduzeća „Šume RS“, koju je izvela ekipa poznata kao „Prointer“, IT magični čarobnjaci s garancijom u liku sina vladara iz Laktaša, Igora Dodika.
Premijer Radovan Višković tada je samouvjereno blebetao pred kamerama: „Više neće biti malverzacija! Šume će od sada raditi zakonito!“ Ne, premijeru, neće biti malverzacija jer neće biti ni šuma. Sve ste već prodali, iscjepkali i pokrali.
Njemački SAP je još početkom 2024. godine obznanio kraj saradnje s ovim domaćim „vizionarima“, ali koga briga! Magla je najprofitabilniji proizvod u Republici Srpskoj. Magija zvana SAP sistem koštala je 19 miliona maraka, a sada troškovi rastu i premašuju 26 miliona.
Dokumentima je utvrđeno da „Prointer“ nema licencu za sistem koji je „prodao“, ali vršilac dužnosti direktora „Šuma RS“ Slaven Gojković nonšalantno izjavljuje da to „nije problem“. A zašto bi bio? Kad si na vrhu lopovske piramide, licenca je zadnja briga.
Gojković je potom misteriozno nestao s čela preduzeća — službeno zbog „zdravstvenih razloga“. Možda mu je pozlilo od svih nula na fakturama. Njegov kolega, ministar Savo Minić, priznao je da sistem ne funkcioniše „u potpunosti“. To je kao da priznaš da Titanic nije „u potpunosti“ stigao u New York.
U međuvremenu, finansijski izvještaji su brutalni: prošla godina zaključena s gubitkom od 14 miliona KM, kratkoročnim obavezama od 100 miliona i dugom dobavljačima od 27 miliona KM. Šume su pretvorene u ćelavu pustoš, a budžet u bankomat za partijske kadrove.
Narodna skupština RS bi ove julske sedmice trebalo da raspravlja o stanju u javnim preduzećima. Trebalo bi. Ali SNSD i njihovi klimoglavi koalicioni pajaci odbili su da se bakću „sitnicama“. Pa ko bi na +40 stepeni raspravljao o potpunom ekonomskom kolapsu, zar ne?
Dok opozicioni poslanici urlaju u nemoći, jedan od njih, Nebojša Vukanović, brutalno podsjeća: „Čak ni u Medeljinu za vrijeme Escobara dileri nisu mogli biti direktori javnih firmi!“ A kod nas — mogu i šverceri, i dileri, i uhljebi, i lažni IT gurui.
U tom cirkusu, uprava „Šuma RS“ krajem juna objavljuje novi tender: 7,25 miliona KM za „održavanje integrisanog informacionog sistema“. „Prointer“ je pod sankcijama i propao? Nema veze, red već čeka čitava četa novih „prointera“, gladnih budžetskih mrvica.
Planirano je da cijela farsa traje godinu dana. Plata se isplaćuje mjesečno, po principu: „daćeš — daću“. Traži se čak i sudski tumač, valjda da prevede sve laži u razumljiv jezik narodu.
A gdje su radnici? Oni preživljavaju, gledajući kako direktori voze nove džipove, dok se njima obećavaju stimulativne otpremnine koje nikad neće vidjeti. U januaru su sindikati tražili smjenu cijele plejade šumskih uhljeba, ukidanje sramotnog davanja trupaca uz odloženo plaćanje i vraćanje statusa pravnog lica gazdinstvima.
Odgovor? „Direktor razumije, ali nije on adresa.“ Naravno da nije — adresa je u Laktašima, na privatnim imanjima i u separeima beogradskih restorana.
A mi? Mi gledamo kako nestaje svaka posljednja čestica javnog dobra, kako umjesto šuma niču rupe, kako nas podsmješljivo uče da je informatika važnija od pravde, da je laž važnija od istine, a krađa važnija od hljeba.
Na kraju, sve se svodi na brutalno pitanje: gdje su pare? Ko će odgovarati? Zašto ovaj očigledni kriminal niko ne sankcioniše?
Odgovor je jednostavan i ogoljen kao posječeni panj: niko neće odgovarati jer je ovo sistem u kojem je zločin institucionalizovan, a prevara normalizovana.
Dobro došli u Republiku Srpsku, gdje šume nestaju, a kriminal cvjeta — uz podršku SAP sistema od 26 miliona i aplauz vlasti koja se kune u „narod“.
