Ne, ovo nije još jedan običan tekst o prošlim ratovima, ovo je poziv na buđenje!
Ako mislite da su ratni zločini i genocid nestali sa sporazumima, s mirom, i onim što su nam pokušali prodati kao „rekonstrukciju“ društva, varate se. Današnja Bosna nije samo političko bojište, ona je i bojno polje za našu vlastitu istoriju, našu istinu, naše pamćenje!
Kultura pamćenja, a ne zaborava, mora biti kamen temeljac svakog pojedinca, svakog intelektualca, svakog novinara, svakog političara koji se smatra odgovornim članom društva. Ako danas, nakon trideset godina od završetka zločinačkog rata, ne znamo kako da pričamo o svojim žrtvama, svojim herojima, ako ne znamo kako da im odamo počast, i ako ne imenujemo zločince onako kako zaslužuju, onda to znači da smo svi postali kolaboracionisti u ovom zločinu pamćenja.
Mi, Bošnjaci, već decenijama smo žrtve ne samo genocida nego i borbe za narativ. Rat je davno završio, ali onaj najvažniji rat – za istinu – nikako da prestane. Danas se srpski agresor, taj zločinac sa jasnim planom da uništi Bosnu i sve što je bošnjačko, kroz svoj narativ nameće kao „žrtva“! Da, dobro ste pročitali – žrtva! Pokušavaju nas učiniti gluhim, slepim, i bez memorije, dok nas simultano pokapaju sa svakim novim pokušajem da se zločin iz 1995. i ratna dešavanja u Bosni umanje, relativiziraju, i što je najgore – zaborave. Tih 8.372 ubijene bošnjačke djece, žena, i staraca u Srebrenici postaju samo broj u historiji, samo još jedna tačka na globalnoj karti tragike. No, zar nismo naučili ništa? Zar ne razumijemo da ova šutnja znači smrt? Smrt za istinu, smrt za nas?
A šta radimo mi? Šta činimo mi koji, navodno, treba da čuvamo istinu? Danas, dok srpski narativ u Bosni i svijetu raste, dok se genocid pokušava omekšati eufemizmima kao što su „tragične okolnosti“ ili „nesreća“, mi, Bošnjaci, sve više zatvaramo oči pred istinom, sve više dopuštamo da nas utišavaju. Gledajte to, čujte to! Dok se na svakom koraku pali istina, mi se klonimo „neugodnih“ tema. Učimo djecu o prošlosti na način koji im ne stvara nelagodnost. Učimo ih da je to bila „tuzna prošlost“, da je to nešto što „treba preboljeti“, dok svi oko nas neprestano tvrde da je genocid izmišljen, da je sve to samo „kratkotrajan sukob“. Kako je moguće da, nakon svega, mi nismo odlučili da kažemo: NE! Nećemo šutjeti! Nećemo dopustiti da nas utišavaju, da nas minimiziraju, da nas prepravljaju. Da naša prošlost bude samo još jedan u nizu spornih političkih diskursa.
Ne smijemo ignorirati činjenicu da srpska strana, predvođena agresivnom velikosrpskom idejom, ne samo da negira genocid, već i aktivno radi na tome da ga izbriše iz pamćenja. Međutim, najopasnija stvar koja nam prijeti dolazi od nas samih. Iako je zločin jasna stvar, i iako je svijetu poznato da je genocid počinila Vojska RS-a, u Bosni se već decenijama omekšavaju riječi. Preispitujemo, sumnjamo, dijelimo odgovornost za zločin. I sve to u trenutku kada treba da kažemo jasno – „ovo je bio genocid, ovo je bio zločin, ovo su bili zločinci, a žrtve su bile nevine“. Svaka naša šutnja, svaki naš suzdržani odgovor, svaki put kada se povučemo i kažemo „dobro, hajde da ne činimo galamu“, sve to doprinosi tome da se mi – Bošnjaci – pretvorimo u mučenike, ali ne samo u onom fizičkom smislu, već u onom duhovnom, kulturnom, narativnom.
Zašto? Jer mi, Bošnjaci, postajemo najslabiji na ovom polju – mi dozvoljavamo da drugi pišu našu povijest, da prilagođavaju istinu onako kako njima odgovara. I to se dešava dok slavimo godišnjice zločina, dok obilježavamo opsade, dok plačemo za ubijenim Sarajevom. A gdje je jasno ime počinitelja? Gdje su jasno istaknuti krivci?
Zar nije vrijeme da jasno kažemo – VOJSKA RS-a je bila agresor, SRPSKI ZLOČINCI su palili Vijećnicu, SRPSKI SNAGE su ubijale sarajevsku djecu!
Mi, Bošnjaci, koji smo doživjeli svu užasnu stvarnost genocida, sada postajemo ti koji relativiziraju vlastitu tragediju. Pa, zar to nije najveći zločin? Zaboraviti vlastitu bol, prihvatiti da zločin koji je počinjen protiv tebe nije ni bio tako strašan, da to nije bila stvar koja zaslužuje našu punu i neskrivenu osudu? Zar ćemo pustiti da drugi, koje ne smijemo zvati ničim drugim nego zločincima, upišu vlastiti, lažni narativ o tome što se dogodilo u Bosni i Hercegovini?
Nema više prostora za mlake rečenice, nema više prostora za „ublažavanje“ našeg pamćenja. Dok mi budemo izbjegavali naziv „genocid“, dok budemo šutjeli o odgovornosti, dok budemo strahovali od istine, Srbi, uz pomoć međunarodne zajednice, nastav će da promoviraju svoju verziju prošlosti. A koja je to verzija? Da je sve to bila „greška“, da smo svi mi krivi, da je zapravo „jedan narod napao drugi“, bez naglašavanja tko je započeo agresiju, bez spominjanja onih koji su planirali zločin. I dok oni pišu našu prošlost, mi ćemo biti ti koji nećemo znati da se borimo za svoju vlastitu istinu.
Bošnjaci, probudite se! Odgovornost nije samo na vladi, medijima, intelektualcima – ona je na svakom od nas. Moramo biti ti koji će se boriti za našu prošlost, našu istinu, naše pamćenje. Ako dopustimo da zaboravimo šta se stvarno desilo, da zaboravimo ime našeg zločinca, naše žrtve će nestati sa mapama svijeta. Da li to želimo?
Da li želimo da naše djeca odrastaju u svijetu u kojem je naša patnja zaboravljena, a naši zločinci zaštićeni?
