Bh. građani sve češće posežu za kreditima ne da bi unaprijedili kvalitet života, već da bi preživjeli. U zemlji u kojoj su cijene osnovnih životnih namirnica, energenata i stanovanja eksplodirale, a primanja ostala zamrznuta u vremenu, zaduživanje je postalo svakodnevnica. Kredit više nije luksuzna opcija za velike životne planove – on je sada sredstvo za preživljavanje.
Prema podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine, ukupna zaduženost građana na kraju maja iznosila je vrtoglavih 13,5 milijardi konvertibilnih maraka. Najveći dio ovog duga čine nenamjenski, gotovinski krediti – njihova vrijednost dosegnula je gotovo 10 milijardi KM. Slijede stambeni krediti, kartična zaduženja, krediti za preduzetništvo i kupovinu automobila.
Rast zaduženosti nije iznenađenje u kontekstu galopirajuće inflacije i konstantnog pritiska na porodične budžete. Rast cijena goriva, grijanja, hrane i stanarina nije pratio rast plata i penzija. Umjesto povećanja životnog standarda, građani su sve dublje gurnuti u finansijsku nesigurnost, a jaz između onih koji jedva preživljavaju i onih koji gomilaju kapital nikada nije bio veći.
Ironično, dok se sve veći broj građana zadužuje kako bi platio režije, poreze i osnovne troškove, štednja u bankama također bilježi porast. Na računima fizičkih lica nalazi se više od 18,3 milijarde maraka. Ovaj paradoks otkriva surovu istinu bh. društva: mali broj imućnih građana ima višestruko veća primanja i sposobnost da ulažu i štede, dok ogromna većina balansira između minusa i preživljavanja, često i uz pomoć rodbine iz inostranstva.
Društveni jaz postaje sve dublji. Jedni kupuju nekretnine, vikendice, luksuzne automobile i odlaze na godišnje odmore, dok drugi traže način da prežive mjesec – često uz pomoć još jednog kredita.
Posebno zabrinjava činjenica da se krediti sve češće koriste za svakodnevnu potrošnju. Kada dugovi postanu osnovni alat za popunjavanje porodičnog budžeta, to je znak ozbiljne sistemske krize. Odsustvo strateške pomoći, neadekvatna socijalna zaštita i niska finansijska pismenost dodatno pogoršavaju situaciju.
U ovom ambijentu, nužno je osigurati mjere koje bi dovele do realnog povećanja prihoda i smanjenja životnih troškova. Bez konkretnih ekonomskih reformi i odlučne politike koja bi stala na kraj rastućoj nejednakosti, bh. građani će i dalje biti prisiljeni birati između hrane, grijanja i kredita.
Jer kada kredit prestane biti opcija, a postane jedina šansa za preživljavanje – to više nije ekonomija. To je dužničko ropstvo.
