Četiri hiljade automobila – četiri hiljade problema

Dok građani Bosne i Hercegovine s mukom sastavljaju kraj s krajem, službeni automobili, koji bi trebali služiti interesima države, postali su simbol neodgovornosti, luksuza i bezobzirnog rasipništva bh. funkcionera.

Sa nepostojećim podacima o broju vozila, nejasnim pravilnicima i gotovo nikakvom kontrolom, upravljanje voznim parkom u institucijama BiH pretvorilo se u pravu parodiju transparentnosti i odgovornosti.

Četiri hiljade automobila – četiri hiljade problema

Prema reviziji, okvirni broj službenih vozila na nivou institucija BiH iznosi oko 4.000, dok precizni podaci ne postoje jer, očigledno, nikoga nije briga. U posljednjih pet godina za nabavku ovih vozila potrošeno je čak 34 miliona maraka, dok godišnji izdaci za njihovo održavanje dostižu vrtoglave cifre. Iako su revizori dali negativnu ocjenu upravljanju voznim parkom, institucije BiH nastavljaju ignorisati preporuke i očigledne probleme.

Revizorski izvještaj jasno ukazuje na niz sistemskih slabosti:

Ne postoje jedinstveni propisi za nabavku, korištenje i upravljanje voznim parkom.

Izostaje praćenje primjene postojećih propisa.

Transparentnost je svedena na nivo lošeg vica, a zloupotrebe su pravilo, a ne izuzetak.

Umjesto ekonomičnosti i racionalnosti, institucije prilikom nabavke vozila postavljaju specifikacije koje više odgovaraju luksuznim privatnim potrebama nego službenim dužnostima. Ambijentalna rasvjeta, vrhunski audio-sistemi, pa čak i kopče za dječije sjedalice samo su dio opreme koja sugeriše da se vozila planiraju koristiti za privatna putovanja. Ironično, ova "specifikacija" dolazi u zemlji čije ceste više liče na ratna polja nego na moderne saobraćajnice.

"Kada se auta kupuju, specifikacije se namještaju tako da vozila uvijek obiluju dodatnom opremom, jasno implicirajući njihovu buduću zloupotrebu," kaže Damjan Ožegović iz Transparency Internationala BiH. "Potom se ta vozila koriste 24 sata dnevno za privatne svrhe, često i od ljudi koji nemaju pravo na njihovo korištenje."

Građani Bosne i Hercegovine svojim porezima finansiraju ljetovanja i zimovanja političke elite. Službeni automobili koriste se za privatne izlete na Jadran, vikend odmore na planinama ili za svakodnevne obilaske trgovina. Pri tom, niko ne vodi računa o popunjavanju putnih naloga, a čak ni vozači koji bi trebali pratiti službene automobile nisu uvijek prisutni.

"Zloupotreba službenih vozila niko ne kontroliše. Građani kroz razne namete plaćaju te bahate prohtjeve političke elite," kaže ekonomista Mirjana Orašanin. "Ova vozila koriste oni koji ih nikad ne bi mogli priuštiti svojim novcem, dok običan radnik sa prosječnom platom mora štedjeti deset godina ili uzeti kredit za automobil koji oni voze kao da im je poklonjeno."

35 miliona maraka za luksuz – šta smo mogli izgraditi?

U posljednjih pet godina potrošeno je 34 miliona maraka samo za nabavku službenih vozila, dok se godišnje izdvaja još 10-15 miliona maraka za njihovo održavanje. Za te pare BiH je mogla izgraditi desetine kilometara autoputeva, obnoviti škole ili osigurati moderne bolnice. Umjesto toga, ti milioni služe da politička elita bezbrižno uživa u svom luksuzu.

"Postavlja se pitanje čemu služe ti automobili kada vozni park propada na istim cestama kao i automobili običnih građana?".

Iako bi problemi mogli biti riješeni uvođenjem jasnih pravilnika, stroge kontrole i sistema praćenja, vlasti očigledno nemaju interesa da to učine. Uvođenje sistema praćenja i nadzora automatski bi značilo da bi i sami bili podložni kontroli. A to je, izgleda, posljednje što žele.

Vijeće ministara ili vijeće zloupotreba?

Dok Vijeće ministara donosi odluke koje bi trebale unaprijediti transparentnost, one se ili ne primjenjuju ili dodatno zamagljuju situaciju. Revizija jasno ukazuje da je upravo Vijeće ministara BiH jedno od najproblematičnijih tijela kada je riječ o zloupotrebama službenih vozila.

Ova apsurdna situacija dodatno narušava povjerenje građana u institucije. Funkcioneri Bosne i Hercegovine, umjesto da rade u interesu građana, koriste svoje pozicije za ličnu korist.

Na kraju, građani su ti koji plaćaju cijenu, i to doslovno – kroz poreze, namete i nesposobnost države da investira u stvarne potrebe društva.