Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, nakon jučerašnjeg razgovara sa reis-ul-ulemom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseinom ef. Kavazovićem, kazala je da je Grad Sarajevo, budući uknjižen 1/1 kao vlasnik Vijećnice, obavezan plaćati mukatu Islamskoj zajednici, jer je Vijećnica izgrađena na vakufskom zemljištu. Ali, šta je mukata i zašto se plaća?
Neograničen zakup
Mukata ili mukata vakufi predstavljaju vakufska zemljišta koja su izdata u vremenski neograničen i nasljedni zakup. Ovu vrstu zakupa vakufi su zaključivali sa drugim fizičkim ili pravnim licima koja su bila zainteresovna da na vakufskom zemljištu podižu građevine ili nasade. Njihovom izgradnjom ili sadnjom zakupci su postali vlasnici tih objekata, za što su vakufu, kao vlasniku zemljišta, trajno plaćali godišnju zakupninu (mukatu). Zakupci su obično bili domaći trgovci, zanatlije, a bilo je i slučajeva da drugi vakufi ili crkve uzmu neko vakufsko zemljište pod mukatu.
Prema tome, vakuf je ostao vlasnik zemljišta, a zakupac (fizičko ili pravno lice) sticalo je pravo vlasništva isključivo nad objektom izgrađenim na tom zemljištu i njime je slobodno raspolagalo.
Ova vrsta zakupa nastala je iz potrebe da se iskoriste prazna vakufska zemljišta, obično u gradovima. Svi bh. gradovi nastali su velikim dijelom na temelju mukate. Pošto su nekim vakufima nedostajala sredstva da grade nove građevine na tim parcelama, a potencijalni graditelji nisu imali ekonomski interes da ih uzimaju u obični zakup i na njima grade, šerijatska pravna nauka konstruirala je mukata-zakup. Tako su vakufska zemljišta, iako izuzeta iz pravnog prometa i dostupna isključivo za kratkoročni zakup, postala privlačna za potencijalne investitore-graditelje. Zakupac ili investitor imao je ekonomski i pravni interes da na tom zemljištu podiže objekte, jer su oni postali njegovo, a ne vakufsko vlasništvo. Jedina obaveza svakog novog vlasnika objekta (zakupca zemljišta) bilo je plaćanje godišnje zakupnine.
Institut mukata zaživio je u osmanskom periodu. U dokumentima Gazi Husrev-begovog vakufa pominje se da je mutevelija ovoga vakufa, Osman-aga (mutevelija u periodu 1709.-1723. godine) izadavao imovinu na ovakav način. On je 1709. godine za izgradnju ustupio pod mukata zakup zemljište GH vakufa Salih-agi Ćurčiću pred kadijom Ahmed Lagiri ef. Sarajlijom da bi sa dobivenim novcem popravio Gazi Husrev-begovu banju, bezistan i hani atik (Tašli han). Punih 15 godina bio je mutevelija i sve vrijeme je na ovaj način popravljao objekte koji su nastradali 1697. godine.
Upisivanje u grunt
Nakon odlaska Osmanlija i dolaskom Austro-Ugarske dolazi do proknjižavanja mukata i brisanja vakufa kao vlasnika mukata. Evropsko građansko pravo ne poznaje podijeljeno vlasništvo pa je ovo bio prvi problem austro-ugarske uprave u BiH.
Zemljišna knjiga (gruntovnica ili kolokvijalno grunt) u BiH uspostavljena je postepeno tokom 25 godina, između 1885. i 1910. godine. Zakon kojim je ova ustanova uvedena u pravni sistem, tzv. Gruntovnički zakon za BiH iz 1884., propisao je različita pravila za upis različitih vrsta vakufskih nekretnina u zemljišne knjige. Neki su vakufi upisani ispravno, u skladu sa njihovom pravnom prirodom i vlasničkim strukturom. Međutim, za posebne vrste vakufa propisana su posebna pravila upisa u zemljišnu knjigu. Neka od tih pravila predviđala su način upisa koji je bio suprotan pravnoj prirodi i vlasničkoj strukturi vakufskih nekretnina.
Danas ne postoji jasan i unificiran pristup pravne prakse u pogledu rješavanja brojnih pitanja koja se svakodnevno pojavljuju, kao što su prenos vlasništva nad nekretninama pod mukatom, zakonske mogućnosti i potrebe brisanja ovog upisa iz zemljišne knjige, status ove vrste vakufa kod rješavanja pitanja restitucije nacionalizirane imovine i sl.
U novije vrijeme pojavili su se radovi historiografa i pravnika u kojim je elaborirano da se mukatu može sprovesti i danas, što bi bilo bazireno na savremenoj pravnoj praksi.
Postojao je i drugi model iznajmljivanja vakufa - idžaretejn vakuf.
