Način na koji su nas roditelji odgajali duboko oblikuje našu ličnost i ponašanje kao odraslih.
Oni koji dolaze iz domova u kojima se praktikovala strogost, a ne nježnost, često razviju snažan osjećaj nezavisnosti koji je ukorijenjen u strahu, a ne u zdravoj potrebi. Njihovi roditelji izbjegavali su emocionalnu vezu, što je kod njihove djece stvorilo oprez prema drugima i duboko nepovjerenje prema okolini i prema sebi.
Iako je svaka porodica drugačija, određene navike se ponavljaju kod ljudi koji su odrasli u autoritarnim domovima. Ove osobe se bore ne samo s izgradnjom odnosa, već i sa stalnom potragom za odobravanjem koje nikada nisu dobile kao djeca.
1. Stalno traženje odobrenja
Roditelji koji ne praktikuju nježno roditeljstvo odgajaju svoju djecu u okruženju u kojem prevladava "zakon najjačeg". Djeca koja su iskusila uslovnu ljubav, poput dobijanja odobrenja samo kada ispune očekivanja, pokazuju nisko samopoštovanje.
Kao odrasli, oni će stalno tražiti potvrdu od drugih, posebno od onih kojima je teško ugoditi, baš kao što su to bili njihovi roditelji. To može biti opasno, jer osoba koja ne dobije željeno odobravanje postaje ogorčena, što može dovesti do generacijskog ciklusa srama i nesigurnosti.
2. Teškoće s izražavanjem emocija
Odrastanje s roditeljima koji izbjegavaju emocionalne trenutke može iskriviti percepciju i komunikaciju. Djeca koja su "emocionalno inhibirana" od strane svojih roditelja često se kao odrasli bore s prepoznavanjem i izražavanjem vlastitih osjećaja. To dovodi do izazova u društvenim interakcijama i povećanog rizika od razvoja internalizirajućih problema.
Kako bi udovoljili drugima, ignorirat će vlastita osjećanja, baš kao što su to činili u djetinjstvu. Bez naučene empatije, mogu reagirati na emocionalne situacije ljutnjom ili povlačenjem.
3. Strah od grešaka
Strah od neuspjeha često proizlazi iz nerealno visokih očekivanja roditelja. Istraživanja su povezala negativni perfekcionizam kod roditelja s povećanom roditeljskom kritikom, što negativno utječe na djetetovo samoprihvaćanje.
Djeca osjećaju da moraju ispuniti nedostižne standarde kako bi zaslužila ljubav. Što se više trude, to je veći njihov strah od neuspjeha. Kasnije u životu to može dovesti do problema s mentalnim zdravljem, anksioznosti, pa čak i zloupotrebe supstanci.
4. Pretjerano ugađanje drugima
Kada neko odrasta u okruženju u kojem su njegove emocionalne potrebe zanemarene, razvija sklonost da ugađa drugima. Takve osobe ne samo da potiskuju svoje emocije, već su spremne ići preko svojih granica kako bi ugodile drugima.
Iako se ovo može činiti plemenitim, zapravo je znak nedostatka samopoštovanja. Oni postaju "ljudi koji žele ugoditi ljudima", pojedinci koji stavljaju tuđe potrebe iznad svojih. Vremenom, to dodatno narušava njihovo samopouzdanje. Prepoznavanje ovog obrasca je prvi korak ka oslobođenju.
5. Teškoće u postavljanju granica
U domu gdje su granice nejasne ili nepostojeće, djeci je teško naučiti kako se zauzeti za sebe. Postavljanje jasnih granica je ključno za razvoj zdravih odnosa sa sobom i drugima. Istraživanja pokazuju da jasne granice mogu spriječiti djecu da se upuštaju u delinkventno ponašanje i pomoći im da razviju samopoštovanje.
Ljudima iz takvih porodica je teško postaviti granice jer svaki put kada pokušaju, nailaze na otpor ili prezir roditelja. Kao odrasli, moraju ponovo "redefinirati svoje granice" kako bi se oslobodili štetnih obrazaca.
6. Oštar unutrašnji kritičar
Svi smo ponekad sami sebi kritičari, ali za djecu odraslu bez nježnosti, samokritika je stalna. Umjesto saosjećanja, oni internaliziraju glas svojih roditelja koji su ih osramotili ili kaznili.
Rano strogo roditeljstvo može usaditi uporan i glasan unutrašnji kritički glas. Jedini način da se taj glas utiša jeste da mu se svjesno suprotstavimo pozitivnim mislima, prihvatimo pohvale i zamijenimo osuđivanje optimizmom. To je put ka iscjeljenju unutrašnjeg djeteta.
7. Hiper-nezavisnost
Nezavisnost je vrlina, ali kada proizlazi iz roditeljskog zanemarivanja, ona je zapravo mehanizam preživljavanja. Djeca koju roditelji zanemaruju prisiljena su sama se snalaziti. Takvo dijete odrasta u hipernezavisnu odraslu osobu koja se ne oslanja ni na čiju pomoć, budući da su je iznevjerili oni koji su se trebali brinuti o njima. Iscjeljenje leži u polakom učenju da vjerujete drugima i shvatanju da istinska emocionalna sigurnost znači imati ljude na koje se možete osloniti.
8. Izbjegavanje sukoba
Učenje kako rješavati konflikte unutar porodične dinamike je ključna vještina. U domovima gdje prevladava strogost, konflikti se često guraju pod tepih. Emocije se ne izražavaju otvoreno, a problemi se rijetko rješavaju.
Ovaj obrazac izbjegavanja prenosi se i u odraslu dob. Rješavanje sukoba ne mora nužno značiti oproštaj; ponekad je dovoljno samo započeti razgovor o tome šta vas je povrijedilo.
9. Nisko samopoštovanje
Roditelji koji su fokusirani isključivo na sebe često zanemaruju potrebe svoje djece, što direktno uzrokuje nisko samopoštovanje kod djece. To može dovesti do niza problema u odrasloj dobi, od ugađanja drugima do ranjivosti na iskorištavanje.
Ako je roditelj samokritičan, dijete će prepoznati taj obrazac. Roditeljsko zanemarivanje može povećati rizik od depresije kod djeteta za čak 50%, što pokazuje koliko je važno izgraditi djetetovo samopouzdanje.
10. Pretjerano reagiranje na kritiku
Odrasli koji su osjetljivi na kritiku često pretjerano reaguju jer nisu naučili regulisati svoje emocije kao djeca. Iako to nije u potpunosti njihova krivica, kao odrasli imaju odgovornost da nauče kako konstruktivno primiti kritiku. U suprotnom, ostaju zarobljeni u ljutnji i ogorčenosti. Kritika često otvara stare rane iz djetinjstva, ali nasilna reakcija pokazuje da trauma još nije prerađena.
11. Problemi s povjerenjem
Djeca odrasla u okruženjima gdje je sigurnost bila nekonzistentna ili je uopšte nije bilo, žive u stalnom stanju budnosti. Taj osjećaj nose u odraslo doba, gledajući na svaku novu osobu sa sumnjom. Bilo da je u pitanju veza ili prijateljstvo, bore se sa strahom od izdaje jer je njihov nervni sistem programiran da to čini. Iscjeljenje zahtijeva vrijeme i postepeno učenje da im ne žele svi nauditi, iako će ih neuspjesi njihovih roditelja vjerovatno proganjati do kraja života.
