Na današnji dan, 19. mart, prije tačno 29 godina, Sarajevo je ponovno postalo cjelovito. Grbavica, nekada okupirani dio grada, vratio je svoju slobodu.
Taj dan označio je ne samo povratak teritorija, već i povratak nade, dostojanstva i života u srce Sarajeva, koje je četiri godine bilo pod opsadom, pod napadima, pod patnjom.
Bila su to četiri godine neizmjerne boli, četiri godine kada su građani Sarajeva svjedočili uništavanju vlastitog grada. Zgrada po zgrada, ulica po ulica, Grbavica je padala pod naletima agresije. Na drugoj strani rijeke Miljacke, stanovnici slobodnog dijela Sarajeva mogli su samo gledati, nemoćni, kako nestaje sve ono što su poznavali, sve ono što je bilo njihov svakodnevni život. Grbavica, simbol podijeljenog Sarajeva, postala je vruće žarište, mjesto stradanja, nasilja i neizrecivih zločina.
Kada su aprila 1992. godine Vojska Republike Srpske i paravojne formacije zauzele Grbavicu, stanovnici su se suočili s neviđenim terorom. Masovne likvidacije, prisilni rad, pljačke, silovanja – sve to bila je svakodnevica za ljude koji nisu imali sreće da pobjegnu. Kuće su uništavane, stanovi spaljivani, a oni koji su ostali u logoru na otvorenom morali su trpjeti poniženja koja su se ne mogu ni opisati. Smrt je bila neprestana prijetnja, snajperisti su sijali smrt sa drugih strana rijeke, dok su preživjeli pokušavali pronaći bilo kakav trag nade.
Taj trenutak nade, kad je Grbavica ponovo postala dio Sarajeva, nije bio samo politička pobjeda. Bio je to trenutak za pamćenje, trenutak kada su svi oni koji su preživjeli, koji su čekali trenutak kada će ponovo kročiti u svoje domove, osjetili olakšanje, ali i bol. Tih prvih dana povratka, među uništenim domovima, među tragovima prošlih patnji, stanovnici Grbavice morali su ponovno graditi svoju svakodnevicu.
Dejtonski sporazum, potpisan nekoliko mjeseci prije 19. marta 1996. godine, omogućio je povratak. Dogovoreno je da Grbavica i sva sarajevska naselja pređu pod kontrolu Federacije BiH. Ali, to nije bilo dovoljno za one koji su ostali. Strah i mržnja koje je propagirala Srpska radio-televizija učinili su svoje. Mnogi su napustili Grbavicu, a oni koji su ostali suočili su se s prijetnjama i nasiljem. U trenutku kada su napuštali domove, mnogi su uništavali imovinu, spaljivali stanove, čineći sve da izbrisali tragove prošlosti.
Taj povratak, u martu 1996. godine, bio je težak. Za 100 pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova, 67 Bošnjaka, 20 Srba i 13 Hrvata, prvi koraci na Grbavici bili su početak ponovnog života, ali i suočavanja s prošlim zločinima. Uz njih, tu su bili i pripadnici IPTF-a, ali ništa ih nije moglo pripremiti za tišinu spaljenih stanova i prazne ulice. Taj povratak nije bio samo politički, on je bio duboko emotivan. Bilo je to vraćanje nečega mnogo važnijeg od teritorija – vraćanje nade.
Danas, Grbavica je drugačija. Postala je živahno naselje, mjesto gdje se život ponovo odvija, gdje se svakodnevica vraća u punom jeku. Međutim, i dalje nosi ožiljke prošlosti, ožiljke koje nijedna obnova ne može potpuno izbrisati. Oni koji su preživjeli, nose u srcu sjećanje na dane kada su gledali Grbavicu izdaleka, čekajući trenutak kada će ponovno stati na svoje ulice. Ta sjećanja su tu, duboko urezana, ali ni vrijeme, ni obnova, ni nova gradnja ne mogu potpuno izbrisati svu patnju koju su prošli.
Svake godine, 19. marta, Sarajevo se sjeća ovog trenutka. Grbavica nije samo naselje – ona je simbol borbe, simbol nade koja nije umirala, simbol duše Sarajeva koja nikada nije prestala vjerovati u povratak svjetlosti nakon četiri godine tame. Grbavica, naselje koje je bilo pod opsadom, danas svjedoči snazi onih koji su se vratili, ali i onih koji su pali, žrtve zločina i nepravde. I svaki 19. mart, uz novu zgradu, uz novi asfalt, uz nove ulice, Grbavica je tamo, sa svojom tugom i ponosom, svojim sjećanjima i svojim svjetlom.
