Ako postoji disciplina u kojoj Bosna i Hercegovina godinama bez konkurencije osvaja zlatnu medalju, onda je to umjetnost da sebi puca u koljeno tačno onda kada joj je najpotrebnije da stoji uspravno.
Nije to više ni slučajnost, ni peh, ni “splet okolnosti”. To je obrazac. To je sistem. To je politička filozofija pretočena u asfalt, kolone, nervozu, sirene, vrelinu i bijes hiljada ljudi zarobljenih između Konjica i Jablanice, dok im država poručuje da je sve pod kontrolom. Naravno, pod kontrolom je samo haos.
Današnji kolaps na dionici Konjic – Jablanica, izazvan radovima na zamjeni dilatacije na Ribićkom mostu, savršena je slika države koja je uspjela nemoguće: da vlastiti put prema moru pretvori u poligon za kolektivno ponižavanje građana. U srcu turističke sezone, u sedmici kada se putevi pune dijasporom, turistima, porodicama s djecom, ljudima koji hvataju nekoliko dana odmora i pokušavaju pobjeći od svakodnevnog sivila – neko je zaključio da je idealan trenutak da se raskopa jedna od najfrekventnijih saobraćajnica u zemlji.
I ne, ovdje nije problem samo u radovima. Problem je u bezobrazluku. U hladnoj, birokratskoj ravnodušnosti prema ljudima koji pune budžete, plaćaju registracije, akcize, cestarine, poreze i kazne, a zauzvrat dobijaju status stoke koju se može držati na 35 stepeni u limenim kutijama, bez informacije, bez alternative, bez srama.
Jer kada BIHAMK u saopćenju hladno konstatuje da je riječ o “kratkoj dionici od 20 metara”, čovjek ne zna da li da se smije ili da razbije volan od muke. Dvadeset metara! Dakle, država nije bila sposobna organizovati sanaciju 20 metara mosta u bilo kojem drugom terminu osim usred juna, kada pola zemlje gravitira prema jugu. To više nije pitanje lošeg planiranja. To je dijagnoza. To je institucionalizovana glupost.
U svakoj uređenoj državi, put koji vodi prema najvažnijim turističkim tačkama tretira se kao krvotok ekonomije. Kod nas se tretira kao eksperiment iz izdržljivosti. Koliko dugo čovjek može sjediti u koloni prije nego što mu proključa motor, živci i posljednja iluzija da živi u zemlji koja ima ikakav osjećaj za red? Koliko sati dijete može provesti na zadnjem sjedištu, znojno, gladno i nervozno, dok roditelji pokušavaju shvatiti da li se kolona pomjerila tri metra ili im se samo učinilo? Koliko turista treba opsovati Bosnu i Hercegovinu prije nego što nekome u vlasti sine da se turizam ne razvija konferencijama, reklamnim sloganima i praznim kampanjama, nego putevima koji funkcionišu?
A kod nas ne funkcioniše ništa osim izgovora.
Uvijek ista priča: radovi su neophodni, sigurnost je prioritet, građani se mole za strpljenje, nadležni ulažu maksimalne napore. Taj jezik saopćenja postao je već uvreda inteligenciji. To više nije informisanje javnosti, to je administrativno ruganje ljudima u lice. Jer “moliti za strpljenje” nakon što si proizveo kolaps nije poruka odgovorne vlasti – to je bahatost nekoga ko zna da neće snositi nikakve posljedice. I upravo je to srž problema u Bosni i Hercegovini: niko nikada ne odgovara. Nikad.
Ko je odlučio da se baš sada radi na toj dionici? Ko je procijenio da je jun najbolji mjesec za ovakav zahvat? Ko je potpisao plan izvođenja radova? Ko je izradio procjenu saobraćajnog opterećenja? Ko je zadužen za alternativne pravce, koordinaciju i obavještavanje javnosti? Ko će podnijeti ostavku zbog višesatnog kolapsa na jednoj od ključnih saobraćajnica u zemlji? Odgovor znamo unaprijed: niko. U ovoj zemlji se ne pada zbog nesposobnosti. Ovdje se nesposobnost nagrađuje funkcijama, mandatima, upravnim odborima i još većim budžetima.
I zato ovo nije priča o mostu. Ovo je priča o mentalitetu vlasti koja se prema građanima odnosi kao prema dosadnom trošku. Građanin je potreban kad treba platiti porez, glasati, trpjeti poskupljenja i šutjeti. Kad traži normalan put, osnovnu organizaciju i trunku poštovanja, tada postaje smetnja. Tada ga se šalje u kolonu i poručuje mu da bude “strpljiv”.
Ta riječ – strpljenje – u Bosni i Hercegovini je odavno postala političko oružje. Građani treba da budu strpljivi dok čekaju pregled, dok čekaju posao, dok čekaju pravdu, dok čekaju da im se isplati plata, dok čekaju da se usvoji zakon, dok čekaju da se završi tender, dok čekaju da prođe blokada, dok čekaju da neko izvoli raditi svoj posao. A sada treba da budu strpljivi i dok stoje u kolonama nastalim zbog radova koji su se, gle čuda, mogli planirati i u martu, aprilu, oktobru ili noću. Ali zašto bi se iko u ovoj zemlji zamarao logikom, kada je daleko lakše testirati granice ljudskog poniženja?
Najtragičnije je što ovakve scene više nikoga ozbiljno ne iznenađuju. To je možda i najveći poraz. Navikli smo da država ne radi za nas, nego protiv nas. Navikli smo da se svaka sezona pretvori u logistički horor. Navikli smo da se javni interes gazi bez posljedica. Navikli smo da se i najbanalniji posao – zamjena dilatacije, krpljenje rupe, obilježavanje trake – kod nas izvodi kao da je riječ o svemirskoj misiji koja mora paralizovati pola zemlje.
A onda se isti ti ljudi iz vlasti pojave pred kamerama i govore o turizmu, investicijama, povezivanju regija, razvoju juga, evropskim koridorima i “potencijalima Bosne i Hercegovine”. Kakvim potencijalima? Potencijalima da svakog gosta dočekaš kolonama, nervozom i improvizacijom? Potencijalima da vlastitim građanima ogadiš i putovanje i odmor prije nego što su uopće stigli na odredište? Potencijalima da zemlju predstaviš kao prostor u kojem ni 20 metara radova ne možeš organizovati bez saobraćajnog sloma?
To nije razvoj. To je sabotaža pod firmom upravljanja.
I nije pošteno sve svoditi na “teško je”, “nema para”, “infrastruktura je stara”. Nije problem što se most održava. Most se mora održavati. Problem je što se u Bosni i Hercegovini i najnužniji posao radi na najgluplji mogući način, u najgore moguće vrijeme i bez ikakvog osjećaja za posljedice. Problem je što ne postoji kultura odgovornosti, nego kultura alibija. Problem je što se nesposobnost više ni ne skriva – ona se saopćava kao normalno stanje.
Građanima se, praktično, poručuje da su kolateralna šteta loše organizacije. Da njihovo vrijeme ne vrijedi. Da njihovi planovi ne vrijede. Da njihova djeca, stariji roditelji, rezervacije, posao, gorivo, živci i dostojanstvo ne vrijede. Važno je samo da se na papiru zabilježi da su “radovi u toku”, da se rokovi formalno poštuju i da se poslije svi operu od odgovornosti.
A upravo tu leži najotrovnija istina ove priče: kolona između Konjica i Jablanice nije samo saobraćajni problem. To je politička poruka. To je odnos sistema prema čovjeku. To je demonstracija sile nesposobnih nad onima koji nemaju izbora. Ti možeš stajati satima, možeš kasniti, možeš kuhati u autu, možeš psovati, možeš izgubiti dan odmora – njih to ne dotiče. Njihov službeni automobil neće stajati s tobom. Njihov ured je klimatiziran. Njihovo vrijeme je zaštićeno. Tvoje nije.
Zato bi bilo pogrešno današnji kolaps posmatrati kao izolovan incident. On je samo još jedna epizoda u dugoj seriji poniženja koje građani Bosne i Hercegovine uredno trpe, a vlast uredno proizvodi. Danas je to Ribićki most. Jučer je bio neki drugi pravac, neka druga blokada, neka druga improvizacija, neko drugo “izvinjavamo se zbog neugodnosti”. Sutra će biti nešto treće. Obrazac ostaje isti: oni griješe, mi čekamo. Oni planiraju katastrofalno, mi plaćamo. Oni se pravdaju, mi gutamo bijes.
I zato je krajnje vrijeme da se prestane govoriti o “neugodnostima u saobraćaju”, kao da je riječ o prolaznoj sitnici. Ovo su posljedice neodgovornosti, nerada i potpunog odsustva osjećaja za javni interes. Ako država nije u stanju organizovati sanaciju 20 metara mosta bez višesatnog kolapsa na najvažnijem putu prema jugu, onda problem nije u mostu. Problem je u ljudima koji upravljaju sistemom kao da je privatna prćija, a ne servis građana.
Bosna i Hercegovina, nažalost, odavno ne testira izdržljivost svojih mostova koliko testira izdržljivost vlastitih ljudi. I svaki put rezultat je isti: asfalt puca, kolone rastu, živci gore, a odgovorni ostaju netaknuti. Na kraju dana, jedino što se u ovoj zemlji zaista odvija bez zastoja jeste promet izgovora.
Dok drugi grade brže ceste, efikasnije koridore i pametnije sisteme upravljanja, mi gradimo novu nacionalnu disciplinu: stajanje u koloni i gledanje kako nam država, iz kilometra u kilometar, objašnjava da je haos sasvim normalna stvar.
A nije normalna. Nije ni slučajna. Nije ni neizbježna.
To je samo Bosna i Hercegovina pod upravom ljudi kojima je i 20 metara ceste previše da ih urade kako treba.
