Godina 2027. nije samo godina velikog rizika za Francusku i Italiju, već i za Evropu. Pored francuskih predsjedničkih i zakonodavnih izbora, parlamentarni izbori će se održati i u Italiji, Španiji i Grčkoj. Mediteranski front koji će se pojaviti na izborima će očigledno imati značajan uticaj na evoluciju Unije. U kom smjeru? To je suštinsko pitanje.
Svaka zemlja se suočava sa jedinstvenom prekretnicom. U Francuskoj je rizik od drugog kruga koji bi suprotstavio ekstreme ljevice i desnice visok. Kakav god bio ishod, to bi bilo neprijateljski raspoloženo prema Uniji, s obzirom na to da je kršenje pravila evropskih institucija dio njihove agende. To bi značilo povratak starim etatističkim tendencijama Francuske, prije Brexita, ali još gore, rizikovalo bi kolaps eurozone.
Paradoksalno, na veliko razočarenje onih koji su stalno bili uznemireni stavom Giorgie Meloni, situacija u Italiji je manje opasna.
Zaista, vlast će se boriti između proevropske socijaldemokratske opozicije i opozicije lijevog centra, ako postignu dogovor, i trenutne većine, čak i ako se jedna od njenih komponenti promijeni. Iako često kritizira Evropsku uniju, Meloni je uvijek poštovao evropske institucije, od kojih je Italija glavni korisnik zahvaljujući planu podrške koji je pružio Brisel. Na međunarodnom nivou, dosljedno je izražavao podršku Ukrajini. Sa budžetske perspektive, ostvario je bolje rezultate od Francuske. Zaista, dok pokušava smanjiti deficit ispod 3 posto, cilj koji je ometen krizom na Bliskom istoku, Francuzi se ne mogu ni približiti 5 posto.
Situacija je drugačija u Španiji, gdje se socijalistička vlada ponovo kandiduje protiv Narodne stranke. Njen rast je najbolji od svih, ali opstanak premijera zavisi od katalonske i krajnje ljevičarske manjine. Manje stranke će imati uticaj, čak i ako nemaju snagu da zahtijevaju pravo da vode vladu. Rizik od raskola sa Francuskom i Italijom je visok. U Grčkoj, pad krajnje ljevice otvara put ostanku na vlasti desničarske stranke Nova demokratija.
Ovo su četiri zemlje koje se nalaze na različitim tačkama političkog spektra, ali ipak postoji prostor za ekonomsku i političku konvergenciju između njih. To su zemlje sa komplementarnim ekonomijama, bliske evropskim vrijednostima i potrebom za ravnotežom sa Njemačkom u pogledu izbora potrebnih za garantovanje našeg suvereniteta.
Četiri zemlje, uključujući Italiju, distancirale su se od sjevernoameričkog i kineskog dampinga, a sve su zabrinute zbog Bliskog istoka iz geografskih i historijskih razloga.
Kao što je često slučaj, biznis je predvodio put. Trgovina između Francuske i Italije, sa 110 milijardi eura, i između Francuske i Španije, sa 90 milijardi eura, dostigla je rekordni nivo. Godišnji sastanci, po uzoru na francusko-njemački sporazum iz Evijana, uspostavljeni su sa italijanskom Konfindustrijom i španskim CEOE-om.
Međutim, unutar mediteranskog bloka ostajemo vrlo udaljeni po pitanjima kao što su energija, tehnologija, svemir i odbrana. To su pitanja koja zahtijevaju političko usklađivanje.
Ove četiri zemlje čine otprilike 40 posto BDP-a EU, što je mnogo veći postotak od njemačkih 24 posto. Ako se ujedine, ovaj mediteranski blok je neophodan. Ali ako izbori vode nekompatibilnim putevima, evropski zamah će biti uništen. Ako krajnja desnica pobijedi u Francuskoj i nastavi svoj uspon u Njemačkoj i Holandiji, evropski projekat će biti uništen, kao što je potpredsjednik Vance predvidio u Münchenu prošle godine. To nije ono što želimo.
Čak i ako nacionalna pitanja dominiraju izbornim kampanjama 2027. godine, kohezija mediteranskog bloka bit će ključna za sudbinu Evrope i njenu ulogu u sutrašnjem svijetu.
