Jeffrey Collins u posljednjih je 25 godina gledao kako 14 muškaraca umire.
Kao novinar iz Južne Karoline, više je puta bio službeni svjedok u državnoj komori za pogubljenja, promatrajući s udaljenosti od svega nekoliko metara kako zatvorski službenici izvršavaju smrtnu kaznu.
U posljednjih 14 mjeseci bio je posebno zauzet. Južna Karolina izvršila je čak sedam pogubljenja zaredom, nakon što je u rujnu prošle godine ponovno aktivirala smrtnu kaznu, prvi put nakon 13 godina pauze.
Novinarski opisi ostaju jedini neovisni zapis
Razlog prekida bio je nedostatak lijekova za smrtonosne injekcije, nakon što su farmaceutske tvrtke odbile prodavati potrebne supstance državi. Problem je riješen tek nakon što su zakonodavci donijeli zakon kojim se štite identiteti dobavljača, što je dodatno povećalo tajnovitost cijelog procesa.
U takvim okolnostima uloga novinara-svjedoka postala je ključna. Pogubljenja se ne snimaju, a novinarski opisi ostaju jedini neovisni zapis o državnim ubojstvima, koji se kasnije citiraju u sudskim postupcima i pravnim analizama.
Prema pravilima Južne Karoline, pogubljenju mogu prisustvovati tri novinara, među njima obvezno i jedan iz novinske agencije poput AP-a, koji potom izvještava u ime ostalih medija.
Tri metode pogubljenja
Prema važećem zakonu, zatvorenici na smrtnoj kazni mogu birati između smrtonosne injekcije, električne stolice ili streljačkog voda. Ove godine trojica su izabrala streljački vod, metodu koja se rijetko koristi u modernoj američkoj povijesti i koja izaziva posebne kontroverze među pravnicima i organizacijama za ljudska prava.
Collins je prvi put svjedočio pogubljenju 3. svibnja 2002., kada je pogubljen Richard Charles Johnson, osuđen za ubojstvo policajca. Od tada je bio prisutan na više od četvrtine svih pogubljenja u Južnoj Karolini od ponovnog uvođenja smrtne kazne u SAD-u 1976. godine.
Upozoravamo vas da bi opisi pogubljenja mogli biti uznemirujući za osjetljivije čitatelje. Vidio je sve tri metode, uključujući i jedan slučaj u kojem se činilo da je postupak pošao po zlu. On i glasnogovornik zatvora bili su jedini stalni svjedoci svih sedam nedavnih pogubljenja, što mu je omogućilo usporedbu procedura i uočavanje razlika.
"Sumorno iskustvo"
"To je iznimno sumorno iskustvo. Ovo je jedini slučaj u kojem država unaprijed planira nečiju smrt", rekao je Collins.
Prisjetio se i pogubljenja električnom stolicom 2004. godine. Prostorija je mala, udaljenost do stolice svega nekoliko metara. Nakon uključivanja struje tijelo se grči, mišići se nekontrolirano napinju, a postupak traje više od minute kako bi se osiguralo da je osoba mrtva. "Izgleda nasilno, čak i kada se pokušava prikazati kao tehnički postupak", napomenuo je.
Kod smrtonosnih injekcija, Collins pažljivo prati sve - osuđenika, reakcije obitelji žrtava, odvjetnike, upravitelja zatvora. Posebno ističe da je primijetio razlike u boji kože, disanju i trajanju procesa, što dodatno potiče rasprave o humanosti ove metode.
Kod streljačkog voda osuđenik je vezan i okrenut leđima svjedocima. Na prsima mu je postavljena crvena meta iznad srca, a na glavu mu se stavlja kapuljača. Zatim se podiže zavjesa i nastaje tišina. "Nema odbrojavanja. Samo čekate. I onda iznenada - prasak", opisuje Collins.
"Moram biti krajnje oprezan"
Najkontroverzniji slučaj bio je pogubljenje Mikala Mahdija, čiji su odvjetnici tvrdili da su strijelci promašili srce, uzrokujući produženu patnju. Collins je čuo jauke i primijetio neuobičajeno disanje prije smrti, što se razlikovalo od prethodnih pogubljenja istom metodom. Vlast je odbacila optužbe o pogrešci, no slučaj je dodatno potaknuo pozive na veću transparentnost.
Novinarima je dopušteno unijeti samo papir i olovku. Nema kamera, nema snimki. Collins naglašava da ne tumači ono što vidi, nego bilježi činjenice. "Znam da su to jedini zapisi koji postoje. Citiraju se na sudu. Zato moram biti krajnje oprezan", objasnio je.
Emocije su, kaže, neizbježne. Vidio je odvjetnike kako plaču, obitelji žrtava koje osjećaju olakšanje, ali i trenutke duboke ljudske boli, poput pogubljenja Jerryja McWeeja 2004., kada mu je majka, poznata protivnica smrtne kazne, bila u prostoriji. "Pogledali su se. Suza mu je krenula niz obraz", prisjetio se.
"Ja sam tamo da svjedočim, ne da odlučujem"
Collins smatra da bi proces trebao biti transparentniji. Ne zagovara javno emitiranje pogubljenja, ali smatra da bi snimke trebale postojati, makar zapečaćene i dostupne sudovima.
"Mnoga pitanja mogla bi imati jasne odgovore. Ne znamo kakvu obuku imaju strijelci. Ne vidimo kako se postavlja meta. Kod injekcija ne vidimo ni kako se uvodi igla niti kvalitetu lijekova", ustvrdio je.
Unatoč svemu, Collins smatra da njegov posao ima smisla. "Građani Južne Karoline, preko svojih izabranih predstavnika, odlučili su zadržati smrtnu kaznu. Ako je tako, ljudi moraju znati kako to izgleda", uvjeren je.
Nakon svakog pogubljenja pokušava učiniti nešto "životno" - provesti vrijeme s obitelji, otići na događaj ili jednostavno promijeniti rutinu. "To vas mora na neki način promijeniti. Ali ja sam tamo da svjedočim, ne da odlučujem", zaključio je.
