Ako je postojala sumnja da pravosudni i izvršni aparat u Federaciji BiH ponekad funkcioniše kao cirkus bez klauna, afera “Spengavanje” je tu da je razbije.
Nakon mjeseci šaptanja i nejasnih informacija, održana je predstava koja podsjeća na birokratsku komediju u kojoj su pravila jasna: pretresi, oduzimanje mobitela i – naravno – apsolutni izostanak stvarne odgovornosti.
Četiri mobitela oduzeta su od “četiri osobe od interesa” – bez hapšenja, bez konkretnih optužbi, bez ikakvog objašnjenja javnosti. A javnost je, kao i uvijek, prepuštena nagađanjima, glasinama i frustraciji. Pozorišna gluma ovdje ima sve atribute spektakla: Vladini kabineti, Policijska akademija FUP-a, Agencija za državnu službu i privatni stambeni objekti postali su mjesta gdje je pravda – po svemu sudeći – u potpunosti proceduralna, ali nigdje blizu stvarne.
Direktor Policijske akademije FUP-a, koji je preko društvenih mreža potvrdio oduzimanje svog službenog mobitela, smireno objašnjava da je sve “urađeno profesionalno”, bez drame. Profesionalno, dakle, znači da niko nije optužen, niko nije ispitivan i niko ne osjeća moralnu odgovornost. Sve je u skladu sa zakonom – zakonom apsurda.
U međuvremenu, premijer FBiH, kao uvijek, odjednom se sjetio da je moralna odgovornost postojala – ali samo za njega. Poslao je zahtjev Posebnom odjelu za organizovani kriminal da provjere sve navode o njegovom mogućem posredovanju pri zapošljavanju. Velika gesta, naravno – ali u isto vrijeme javnost i dalje ne zna ko je zapravo osumnjičen ni za što konkretno. Sve ostaje na nivou proceduralne maske.
Afera otkriva ono što je svima jasno, ali niko ne želi da prizna: visoki zvaničnici i javne osobe u Federaciji BiH već decenijama operiraju u mreži dogovora, kompromisa i međusobnih “zaštita”, gdje zakon vrijedi samo ako ga neko ne treba provesti. Dok se mobiteli oduzimaju i dokumentacija slaže za Vrhovni sud, istina o odgovornosti ostaje negdje u ladici, daleko od očiju građana.
Nezvanične informacije ukazuju na to da su meta akcije bile šefica kabineta premijera, direktor Agencije za državnu službu i službenik FUP-a – ljudi koji formalno drže ključeve sistema, ali praktično u njemu igraju ulogu statističkog dekorativnog kadra. Mobilni uređaji su oduzeti, dokumentacija prikupljena, ali nema hapšenja, nema kazni, nema promjene – samo simulacija akcije koja služi kao dokaz da institucije rade svoj posao. Samo što taj posao – u stvarnosti – izgleda kao da je osmislio netko tko misli da pravda ima rok trajanja i da se moralna odgovornost može zamijeniti papirima i timovima.
Ovo je savršen primjer političkog i birokratskog teatra:
Pravosudne i izvršne institucije provode “akciju”, ali istovremeno izbjegavaju stvarnu transparentnost.
Javnost je prepuštena nagađanjima, glasinama i frustraciji.
Oni koji formalno upravljaju institucijama ostaju gotovo netaknuti.
A u srcu svega leži poruka: u Federaciji BiH, zakon vrijedi na papiru, odgovornost je opcionalna, a javni interes je dekoracija koja se koristi za političke performanse. Ako nešto procuri u javnost, odmah slijedi saopćenje, možda i pretres, i – naravno – sve ostaje na nivou proceduralnog rituala. Moral, pravda i transparentnost? U najboljem slučaju – epizodne figure u predstavi koju režira birokratska komedija.
Ovaj slučaj je upozorenje: dok institucije simuliraju odgovornost, stvarni problemi ostaju netaknuti, a građani – opet prepušteni sami sebi. Afera “Spengavanje” nije samo istraga mobitela i poruka – ona je ogledalo cijelog sistema, gdje pravda nije cilj, već dekoracija za javnost.
