Dok u Münchenu, na 62. sigurnosnoj konferenciji, govori o „vojnom i ofenzivnom savezu protiv Srba i Srbije“, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić istovremeno šalje poruku koja mnogo glasnije odjekuje od same retorike – Srbija će se dodatno i ubrzano naoružavati. I to ne simbolično, već sistemski, planski i finansijski agresivno.
Formiranje saradnje Hrvatske, Kosova i Albanije u području obrane opisano je kao direktna prijetnja. No iza političke dramatizacije krije se mnogo konkretnija agenda: dodatno ulaganje ogromnog novca u namjensku industriju i preusmjeravanje znatno većeg dijela proizvodnje direktno ka srpskim oružanim snagama.
Militarizacija kao odgovor na politički signal
Vučić je precizirao da je do sada oko 18 posto proizvodnje vojne industrije završavalo u domaćim oružanim snagama. Sada se ta brojka podiže na 30 do 40 posto. To nije tehnička korekcija – to je strateški zaokret. To znači da će gotovo dvostruko veći dio proizvodnje biti rezerviran za vojsku, uz dodatna ulaganja u fabrike, kapacitete i infrastrukturu.
Takav potez ne govori o smirivanju situacije, već o institucionalizaciji logike opasnosti. Umjesto diplomatskog spuštanja tenzija, bira se logika pripreme. Umjesto političkog dijaloga, šalje se poruka o vojnoj spremnosti.
Politika više stolica – ali s težištem na sili
Istovremeno, predsjednik Srbije nastavlja svoju poznatu „politiku više stolica“ – balansiranje između Bruxellesa, Pekinga i domaće javnosti. U razgovorima s evropskim zvaničnicima poruka je o ubrzanju eurointegracija. U istom dahu, međutim, ističe da je Srbija „neovisna i suverena država“ koja donosi vlastite zakone, čak i kada su pod lupom evropskih institucija.
Takva retorika služi dvostrukoj svrsi: prema vani ostavlja dojam saradnje, prema unutra gradi narativ otpora i samodovoljnosti. No kada se tome doda otvorena najava masivnog ulaganja u vojnu industriju, slika postaje jasnija – sigurnosna retorika koristi se kao alat za unutrašnju konsolidaciju moći.
Dramatična atmosfera i selektivna zabrinutost
Na početku konferencije Vučić je govorio o velikom broju uniformiranih ljudi i atmosferi u kojoj „svi govore o ratu“. No ta zabrinutost nije rezultirala pozivom na regionalnu deeskalaciju, već najavom dodatnog naoružavanja.
Kontrast je očit: javno izražavanje straha od rata, a istovremeno ubrzano jačanje vojne infrastrukture. Takva politika ne smanjuje napetosti – ona ih normalizira.
Regionalne posljedice
Najava da će Srbija preusmjeriti do 40 posto vojne proizvodnje u vlastite oružane snage nužno će izazvati reakcije u regionu. Balkanska historija jasno pokazuje koliko brzo sigurnosne dileme prerastu u utrku u naoružanju. Jedna strana ulaže, druga odgovara, a spirala nepovjerenja se zatvara.
U tom kontekstu, retorika o „ugroženosti“ postaje politički alat koji omogućava budžetske preraspodjele i dodatno učvršćivanje kontrole nad ključnim industrijskim sektorima. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste: ko zaista profitira od takve strategije?
Vučićeva poruka iz Minhena nije samo diplomatska reakcija na regionalni sporazum. Ona je najava nove faze militarizacije Srbije, u kojoj će vojna industrija igrati centralnu ulogu. I dok se formalno govori o suverenitetu, stabilnosti i evropskom putu, konkretni potezi ukazuju na drugačiji prioritet – jačanje sile kao primarnog političkog odgovora.
U regionu koji još nosi teret ratne prošlosti, takva poruka ne zvuči kao garancija sigurnosti. Naprotiv, zvuči kao početak nove, opasne igre snage.
