Bio je rudar… običan čovjek iz naroda, sa rukama ispucalim od rada i životom provedenim pod zemljom.
Ime Alije Sirotanovića postalo je veliko koliko i historija jednog naroda, pretvarajući se u simbol rada, poštenja i skromnosti.
Djetinjstvo koje je mirisalo na ugalj i težak rad
Alija Sirotanović odrastao je tamo gdje se život mjerio radom, a čovjek cijenio po žuljevima na rukama. Djetinjstvo mu je mirisalo na ugalj, vlagu rudarskih jama i umorne korake ljudi koji su se iz mraka vraćali kući noseći na sebi težinu cijelog dana. Rođen u skromnoj porodici u Orahovu, a odrastao u Trtorićima kod Breze, kao jedno od devetero djece, rano je naučio da je pošten hljeb najteže zaraditi.
Rudnik mrkog uglja „Breza“je bio prisutan u svakom dijelu njegovog odrastanja. U jamu su silazili njegov otac, braća, rodbina i komšije. O rudniku se pričalo za soframa, u tišini večeri i u zabrinutim pogledima majki koje su čekale da se rudari vrate kući. Još kao dječak, Alija je shvatio da je sudbina njegovog kraja vezana za mrak pod zemljom i svjetlost koju taj mrak daje drugima. Rudnik je bio dio njegove svakodnevnice i prije nego što je prvi put sišao pod zemlju.
I kada je prvi put sišao u jamu, nije silazio samo po ugalj. Silazio je među ljude koji su šutjeli više nego što su govorili, ali su radom ostavljali trag veći od mnogih riječi. Tako je postao rudar, čovjek kojem je srce ostalo pod zemljom:
"Mi rudari, mi smo naučili... Meni je lakše bilo raditi u rudniku, u jami dolje, neg' vani. Ja vam vani ne mogu raditi... To sam uvijek govorio i govorim... Mi smo tako obikli, mi rudari. U nas je unišla ona struja, kako kažemo... jedna... eto, volja, volja rudara da idu u jamu i gotovo. Eto, tako ti je u nas..."
U toj tišini jame rasla je njegova snaga. Radio je neumorno, kao da svakim zamahom lopate ostavlja dio sebe duboko pod zemljom, vjerujući da njegov trud grije nečije domove, pokreće vozove i osvjetljava gradove. Takmičio se sa drugima, ali najviše sa samim sobom, noseći u sebi onu tihu rudarsku tvrdoglavost zbog koje obični ljudi ponekad postanu legende
Dan kada je ispisana historija svjetskog rudarstva
Bio je 24. juli 1949. godine. Duboko pod zemljom, u jami poznatoj kao Rov vojvode Putnika, Alija Sirotanović i njegovih osam komorata sišli su u mrak sa ciljem koji je tada djelovao gotovo nemoguće, oboriti rekord sovjetskog rudara Alekseja Stahanova.
Osam sati kasnije, o jednom Bosancu govorila je cijela tadašnja Jugoslavija. Kada su izašli iz jame, brojke su ostale zapisane kao historija: 152 tone uglja iskopane u jednoj smjeni. Dotadašnji svjetski rekord bio je nadmašen za gotovo 50 tona, a norma premašena za nevjerovatnih 215 %.
Ali taj podvig nije nastao preko noći. Godinama prije toga u rudnicima se razvijao takozvani stahanovski način rada, sistem zasnovan na takmičenju, disciplini i stalnom pomjeranju granica ljudske izdržljivosti. Ideja je bila jednostavna, ali teška: raditi više, jače i bolje nego jučer. U tom svijetu rudarskog nadmetanja, Alija nije tražio slavu. Tražio je samo da od sebe da najviše što može. Radio je tiho, uporno i tvrdoglavo, noseći u sebi onu rudarsku snagu koja ne govori mnogo, ali izdrži više nego što se čini mogućim.
Kasnije je i sam o tom vremenu govorio skromno, kao o radu i nadmetanju među rudarima:
"Kad sam se takmičio sa našim rudarima i pobjeđivao, došlo je da pobijedimo Stahanova. I baš se osnovala komisija, koja je došla iz Sarajeva. Ja sam radio u 'A' reviru, radio je Škobić Nikola i radio je neki Babajić iz Tuzle. Radili smo tude... Ja sam ih uvijek pobjeđivao, kad je bilo zadnje. Kad su nam izračunali tone, ispalo je da ne izlazi da smo pobijedili Stahanova. Kaže - treba jope' u jamu... Treba se još takmičiti... Treba da se takmičimo Škobić i ja i međusobno. I onda smo se takmičili. Ja sam dao prvu smjenu, 367 kolica, a Škobić je dao nešto oko 327, tako nešto... Tuden sam ja pobjedio. I kad se sve izračunalo, kaže: pobjedili Stahanova u Jugoslaviji... I tako... To je bilo 1949."
Tako je 1949. godina ostala upisana kao trenutak kada je jedan rudar iz Breze, zajedno sa svojom brigadom, pomjerio granice mogućeg i ušao u historiju rudarskih rekorda.
Čovjek koji je ostao vjeran sebi
Danas, ispred upravne zgrade Rudnika “Breza”, stoji bista Alija Sirotanović, tiha uspomena na čovjeka koji je život proveo pod zemljom, ostavljajući iza sebe mnogo više od rekorda. U Brezi jedna ulica nosi njegovo ime, ali njegovo sjećanje ne živi samo u kamenu i nazivima. Živi u pričama rudara, pjesmama i uspomenama ljudi koji i danas njegovo ime izgovaraju s poštovanjem. Grupa Zabranjeno pušenje posvetila mu je pjesmu „Srce, ruke i lopata“, a među narodom se i danas prenosi priča da mu je Josip Broz Tito, želeći nagraditi njegov trud, ponudio da traži šta god poželi. Alija nije tražio ni bogatstvo ni privilegije. Tražio je samo veću lopatu. Tako je nastala “sirotanovićka”, lopata koja je bila simbol rada, skromnosti i života jednog običnog čovjeka.
Tokom života dobio je brojna priznanja koja su svjedočila njegovoj snazi i radu. Bio je nosilac 12 titula udarnika, odlikovan Ordenom junaka socijalističkog rada, a njegovo lice našlo se i na novčanici od 20.000 jugoslavenskih dinara iz 1987. godine.
Ipak, nijedno priznanje nije ga promijenilo. Odbio je stan u Brezi jer je vjerovao da pripada onima kojima je potrebniji, a kada mu je ponuđen automobil, izabrao je skromnog “Fiću”, ostajući vjeran sebi i životu koji je poznavao.
I nakon svih rekorda i priznanja, ostao je isti, rudar među rudarima. Nikada nije napustio jamu niti ljude s kojima je dijelio težinu rudarskog života. Do penzije je ostao ono što je bio od početka, čovjek naroda. Njegove ruke bile su ispucane od rada, lice umorno od godina provedenih pod zemljom, ali obraz čist.
Upravo ta skromnost učinila ga je većim od samog rekorda. Alija Sirotanović nije ostao upamćen samo kao čovjek koji je iskopao 152 tone uglja, nego kao simbol poštenog rada, ljudske izdržljivosti i dostojanstva običnog čovjeka. Umro je 13. maja 1990. godine, tiho, onako kako je i živio, ali ime rudara iz Breze ostalo je da traje mnogo duže od jednog vremena.
Ostalo je kao podsjetnik da najveći ljudi često ne traže ništa za sebe, osim prilike da pošteno rade i ostave trag svojih ruku. Alija Sirotanović nije bio vojskovođa niti govornik. Njegove bitke nisu vođene na mapama i tribinama, nego u tišini zemlje, među zidovima kamenih hodnika gdje se svjetlo jedva probija. Bio je rudar koji je u mraku pronalazio smisao rada, čovjek čije su ruke nosile težinu jedne epohe, a čije je ime nadraslo okvire običnog života i postalo dio kolektivnog pamćenja.
U zemlji u kojoj se hljeb zarađivao duboko pod površinom planine, gdje se znoj miješao sa prašinom uglja, izrastao je simbol skromnosti i radničke upornosti. Alija Sirotanović je tako ušao u historiju ne samo kao pojedinac, nego i kao znak vremena u kojem je rad bio mjerilo dostojanstva, a čovjek definisan snagom svojih dlanova.
