Formalno, Milorad Dodik više nije predsjednik Republike Srpske, ali njegov utjecaj i dalje dominira političkom scenom. Presude, povlačenja zakona i diplomatski dogovori pokazuju da saga nije gotova – samo je prešla u novu, tišu fazu.
Deset mjeseci političkog vrtloga iza nas obilježilo je sve osim stabilnosti. Od februara do oktobra Bosna i Hercegovina svjedočila je sceni u kojoj su se sudske presude, diplomatske poruke i političke igre isprepletale do tačke potpunog zasićenja.
Presude Miloradu Dodiku – prvostepena u februaru i drugostepena u augustu – trebale su označiti prekretnicu. Umjesto toga, postale su okvir za novu fazu političkog teatra, u kojem je predsjednik SNSD-a iz Banje Luke ponovo testirao granice države, ali i živce njenih institucija.
Dodik je, uz podršku svojih najbližih saradnika – Nenada Stevandića i Radovana Viškovića – mjesecima provocirao sistem. Eskalirao je politički sukob, udarao po državnim institucijama, izazivao međunarodnu zajednicu i testirao koliko daleko može ići prije nego što neko povuče crtu. Ta crta, pokazalo se, nije povučena ni onda kada su ga institucije formalno proglasile krivim.
Kada su u julu Dodik, Stevandić i Višković sami došli u Sud BiH da daju izjave, iako im je ranije bio određen pritvor, postalo je jasno da je riječ o koreografiji, a ne o zakonskom procesu. Oni su došli – dali izjave – i otišli. Bez lisica, bez simbolike poraza, bez slike sistema koji djeluje. To je bio trenutak koji je označio početak Dodikove tihe nagodbe.
Diplomatski izvori tvrde da su u tom trenutku američki dužnosnici već aktivno radili na “deeskalaciji” situacije. Washington, vidno umoran od beskrajnih balkanskih krugova, odlučio je igrati na kartu pragmatizma: pustiti Dodika da se politički “primiri”, a zauzvrat otvoriti kanal saradnje s institucijama Republike Srpske.
Sve je kulminiralo prošle subote, kada je Narodna skupština RS-a povukla sve ranije usvojene zakone i odluke usmjerene protiv države – one koje je Ustavni sud BiH već ranije stavio van snage. Istog dana imenovana je i vršiteljica dužnosti predsjednice RS-a, Ana Trišić-Babić, koja će tu dužnost obavljati do prijevremenih izbora 23. novembra.
Povlačenje zakona, u suštini, bilo je više simbolično nego stvarno. Ti zakoni nikada nisu ni zaživjeli u praksi, ali su sada poslužili kao moneta u političkoj trgovini. Dodik je, na taj način, mogao poručiti da “poštuje dogovor”, dok su Amerikanci mogli objaviti da je “kriza završena”.
U međuvremenu, nekoliko Dodikovih saradnika nestalo je s crne liste američkog ministarstva finansija – što se savršeno uklapa u narativ o zakulisnim dogovorima.
Zvanična potvrda nove dinamike stigla je iz Ambasade SAD-a u Sarajevu:
“Sjedinjene Američke Države raduju se nastavku bliske saradnje sa svim stranama i konstitutivnim narodima u BiH na praktičnim i pragmatičnim rješenjima za unapređenje sigurnosti, stabilnosti i zajedničkog prosperiteta. Radujemo se konstruktivnijem i pragmatičnijem odnosu s Republikom Srpskom.”
Poruka je jasna: Washington ne želi više sukobe, već stabilnost. I to po svaku cijenu.
Ali iza diplomatske fraze “konstitutivni narodi” krije se i ključni problem. Ta formulacija, koja je godinama bila osnova Dejtonskog sporazuma, sada se vraća kao alat za redefinisanje političkog balansa. Ako su Amerikanci spremni da se “konstruktivno” odnose prema RS-u, postavlja se pitanje – po koju cijenu?
Jer, ako je Dodik formalno bivši predsjednik, to ne znači da je bivši i njegov sistem. On i dalje kontroliše SNSD, partiju koja upravlja svim ključnim polugama vlasti u entitetu. Njegov utjecaj, makar iz sjene, i dalje oblikuje političke odluke. A sa druge strane, opozicija u RS-u ostaje slaba, podijeljena i nesposobna da ponudi stvarnu alternativu.
U tom smislu, Dodik može privremeno spustiti ton, ali teško da će promijeniti politiku. Njegov modus operandi ostaje isti – blokirati, usporavati i manipulisati procesima kad god mu to odgovara.
Da li će Bosna i Hercegovina u mjesecima koji dolaze konačno prodisati bez pritiska iz Banje Luke? Ili ćemo svjedočiti novom ciklusu prividnog mira, iza kojeg se krije ista stara logika moći?
Za sada, Dodikova “kapitulacija” djeluje kao dogovor u kojem su svi dobili ono što su htjeli: Amerikanci su smirili tenzije, Dodik je zadržao utjecaj, a institucije države su – još jednom – ostale statisti u predstavi u kojoj se ni pravda ni odgovornost ne pojavljuju u glavnim ulogama.
