Dok je Milorad Dodik u domaćoj javnosti pokušavao predstaviti da je nakon intenzivnog lobiranja i ukidanja američkih sankcija uspio promijeniti odnos Washingtona prema sebi, Republici Srpskoj, pa i Bosni i Hercegovini, novi dokument američke administracije pokazuje potpuno drugačiju sliku.
U izvještaju upućenom američkom Kongresu, kojim se definiše nova strategija SAD prema Zapadnom Balkanu, jasno se potvrđuje podrška teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, ruski i kineski utjecaj označeni su kao ozbiljna prijetnja regionalnoj stabilnosti.
Upravo u tim segmentima godinama se prepoznaje politička matrica Milorada Dodika.
Ako se dokument pažljivo analizira, postaje jasno da Dodik iz Washingtona nije donio stratešku pobjedu, nego tek privremeno političko olakšanje.
Nova američka politika prema Balkanu više nije zasnovana na idealističkom pristupu “izgradnje države” i dugoročnog međunarodnog tutorstva. Washington otvoreno poručuje da je era nation-buildinga završena. Međutim, to ne znači američko povlačenje iz regiona.
Naprotiv.
SAD sada nastupaju hladnije, direktnije i kroz jasne geopolitičke interese. U fokusu su tri prioriteta: regionalna stabilnost, američki ekonomski interesi i suzbijanje ruskog i kineskog utjecaja.
U dokumentu se za Rusiju navodi da koristi etničke podjele, finansira destabilizirajuće aktere i energente pretvara u političko oružje. Za Kinu se ističe širenje utjecaja kroz netransparentne kredite, infrastrukturne projekte, propagandu i veze s političkim elitama u državama slabih institucija.
Model koji Washington opisuje kao ruski utjecaj — proizvodnja političkih kriza, blokade institucija i oslanjanje na Moskvu — gotovo se direktno može povezati s politikom koju Dodik vodi godinama.
Zbog toga je pogrešno tumačiti ovaj dokument kao američko popuštanje prema lideru SNSD-a. Sjedinjene Američke Države možda više ne žele svakodnevno upravljati Balkanom, ali još manje žele prepustiti prostor ruskom ili kineskom utjecaju, kao i lokalnim političkim strukturama koje nestabilnost koriste kao sredstvo opstanka na vlasti.
Posebno važan dio dokumenta odnosi se na energetiku.
Američka administracija kao prioritet direktno navodi projekat Južne interkonekcije između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Riječ je o strateškom projektu kojim Zapad želi smanjiti energetsku zavisnost BiH od ruskog gasa.
To praktično znači da američki cilj nije politički dogovor s Dodikom radi njegovog jačanja, nego dugoročno vezivanje regiona za zapadne energetske, sigurnosne i ekonomske tokove.
Šta je onda Dodik stvarno dobio?
Prije svega, dobio je prostor da nakon ukidanja američkih sankcija proglasi političku pobjedu pred domaćom javnošću. Međutim, novi dokument pokazuje granice tog uspjeha.
U američkoj strategiji nema podrške slabljenju Bosne i Hercegovine, nema govora o “mirnom razlazu”, nema prihvatanja secesionističke politike Republike Srpske niti napuštanja Dejtonskog sporazuma. Naprotiv, naglašava se očuvanje stabilne i funkcionalne BiH.
To znači da je Dodik možda uspio smanjiti dio međunarodnog pritiska na sebe, ali nije promijenio ključne američke ciljeve na Balkanu.
A ti ciljevi za njega nisu politički ugodni: manje ruskog utjecaja, manje kineskog netransparentnog kapitala, više američkih kompanija u regionu, jačanje energetskih veza sa Zapadom i sigurnosni okvir kompatibilan s NATO-om.
Suštinski, novi američki dokument nije nikakva posebna poruka podrške Sarajevu, ali još manje predstavlja politički poklon Miloradu Dodiku.
To je prije svega hladna geopolitička poruka da Washington Zapadni Balkan više ne posmatra kao humanitarni projekat, nego kao prostor strateškog nadmetanja velikih sila.
A u takvom odnosu snaga politika oslonjena na Moskvu, unutrašnje krize i destabilizaciju institucija BiH teško može biti prepoznata kao partner američke administracije.
