Postoji razlika između odlučnosti i neodgovornosti. Između snage i sile. Između liderstva i ega.
U slučaju Donalda Trumpa, te su granice već odavno izbrisane. Njegov pristup vanjskoj politici – naročito prema Iranu – ne odražava promišljenu strategiju globalne sile, već impulsivni refleks političara koji međunarodne odnose doživljava kao epizodu vlastitog reality showa.
Trump se godinama predstavljao kao čovjek koji će “zaustaviti beskonačne ratove”. No, svaki njegov potez u kriznim trenucima pokazuje suprotno: prijetnje, ultimatumi, demonstracija vojne sile i retorika koja raspiruje tenzije umjesto da ih smiruje. Diplomacija je za njega znak slabosti; kompromis je poraz; međunarodno pravo je prepreka.
Politika prijetnji umjesto politike rješenja
Trumpova logika je jednostavna – ako protivnik ne popusti, zaprijeti jače. Ako to ne uspije, pošalji nosače aviona. Ako ni to ne uspije, podigni ulog. U toj matrici nema mjesta za dugoročne posljedice, savezništva, regionalne kompleksnosti ili cijenu koju plaćaju civili.
Takva politika možda funkcionira u poslovnim pregovorima gdje se trguje nekretninama. Ali u geopolitici, gdje je ulog ljudski život i globalna stabilnost, to je opasna igra. Kada se govori o potencijalnom sukobu s Iranom, ne radi se o televizijskom spektaklu – radi se o regiji koja je već desetljećima destabilizirana ratovima, sankcijama i proxy sukobima.
Trumpova sklonost militarizaciji kriza pokazuje fundamentalno nerazumijevanje dinamike Bliskog istoka. Svaka prijetnja dodatno homogenizira protivnike, učvršćuje tvrde linije i smanjuje prostor za umjerene glasove. Umjesto da izolira režim, takva retorika često jača njegovu unutrašnju legitimnost.
Ego ispred institucija
Jedan od najvećih problema Trumpovog pristupa nije samo sadržaj politike, već način na koji je vodi. Institucije – State Department, obavještajne agencije, diplomatski kanali – često su stavljene u drugi plan u odnosu na njegove lične objave i improvizirane izjave.
Vanjska politika ne može se voditi impulzivnim porukama i političkim mitinzima. Ona zahtijeva kontinuitet, konzistentnost i predvidljivost. Saveznici moraju znati na čemu su. Protivnici moraju razumjeti crvene linije. Trump, međutim, stalno pomjera te linije, kontradiktoran je iz dana u dan, ostavljajući i prijatelje i neprijatelje u stanju konfuzije.
Takav stil možda galvanizira dio biračke baze, ali dugoročno narušava kredibilitet države. Kada predsjednik najmoćnije sile na svijetu djeluje nepredvidivo, to destabilizira globalni sistem. Povjerenje se teško gradi, a vrlo lako ruši.
Politika koja dijeli i kod kuće i u svijetu
Trumpova vanjska politika nije izolirana od njegove unutrašnje politike – naprotiv, one su duboko isprepletene. Svaka međunarodna kriza postaje prilika za unutrašnje političko pozicioniranje. Ratna retorika služi kao alat za mobilizaciju birača, za skretanje pažnje sa domaćih problema i za jačanje imidža “čvrstog lidera”.
No, istorija pokazuje da ratovi ne jačaju trajno političke karijere. Oni produbljuju podjele, iscrpljuju budžete i ostavljaju traume koje traju generacijama. Ako bi SAD ušle u novi veliki sukob na Bliskom istoku, cijena ne bi bila samo finansijska – bila bi društvena, politička i moralna.
Američko društvo već je duboko polarizirano. Ulazak u još jedan rat pod liderstvom koje izaziva toliko kontroverzi mogao bi dodatno razbiti ionako krhko jedinstvo.
Naslijeđe koje prijeti da bude destruktivno
Trump često govori o “veličini” i “istorijskom naslijeđu”. No, naslijeđe se ne gradi prijetnjama i demonstracijom sile, nego sposobnošću da se izbjegne katastrofa. Pravi test liderstva nije koliko brzo možete pokrenuti vojsku, nego koliko uspješno možete spriječiti rat.
Ukoliko bi njegova politika prema Iranu rezultirala otvorenim sukobom, to bi moglo obilježiti njegov mandat kao period eskalacije, a ne stabilnosti. Umjesto obećane ere “snage kroz mir”, ostala bi slika predsjednika koji je svijet gurnuo na ivicu još jedne velike krize.
Trump sebe vidi kao pregovarača i pobjednika. No, u geopolitici ne postoje jednostavne pobjede. Postoje samo složene posljedice. A te posljedice, ako dođe do eskalacije, neće snositi političke elite – nego obični ljudi, vojnici na terenu i civili u zoni sukoba.
Opasnost nije samo u ratu, nego u pristupu
Najveća opasnost Trumpove politike nije samo mogućnost vojnog sukoba. Ona je u mentalitetu koji krize posmatra kao priliku za demonstraciju dominacije. U svijetu koji je već opterećen konfliktima, klimatskim izazovima, ekonomskim nesigurnostima i rastućim autoritarizmom, takav pristup je recept za dodatnu nestabilnost.
Liderstvo podrazumijeva odgovornost, samokontrolu i svijest o težini svake odluke. Kada te osobine izostanu, globalna politika postaje arena ličnih ambicija.
A svijet je već previše puta platio cijenu takvih eksperimenata.
