Američke sankcije i doktrina o šutiranju limenke kao hamajlija protiv Ujka Sema

Deja vu. Od cijelog buljuka od SAD sankcioniranih bh političara i funkcionera niko nije iskočio iz ofucanog šablona da mu sankcije ništa ne znače.

Svima su sankcije po psihološkom političkom algoritmu dobrodošle i superiška. Skoro kao domaći Oskar ili Nobel za „odbranu stranke i institucija“. Istim „muzičkim“ željama pridružili su se i tri najsvježija Dodikova „jahača apokalipse“ Branislav Okuka, Srebrenka Golić i Jelena Pajić-Baštinac.

Okuka u skladu sa svojim zavojitim prezimenom, smatra da je možda Amerima zbog toga kriv, a stim i bez toga, naglasio je kako „nije uzbuđen ni milimetra“, čime je otvorio dilemu identifikacije mjernog instrumenta za baždarenje adrenalinskih stanja.

Golićku sankcije uopće neće pogoditi, uz poruku da „ mi u RS imamo svoj put“, kao da taj put Americi nije poznat. Jeleni Pajić -Baštinac su sankcije najmoćnije zemlje, „ velika čast i zadovoljstvo“ .

Drugim riječima, svi su danima i noćima imali „vlažne snove“ i maltene voajerski i fatalistički priželjkivali svoje ime na američkoj „crnoj listi“. No, prije bi se moglo reći da Okuka, Golićka i Pejić -Baštinac slijede notni tekst, aranžman i muziku , tzv. teorije o šutiranju limenke Fante niz cestu, što dalje od sebe. Sankcije baš bole, ali kad ih šutnem , bude nekako lakše. Odlete kao nogom odnesene. Barem na tren.