Dok građani Bosne i Hercegovine broje sitniš i pitaju se hoće li dočekati sljedeću platu bez još jednog udarca, Ministarstvo finansija i trezora BiH, kojim upravlja Srđan Amidžić, pokazuje kako se državni novac troši s lakoćom i bezobrazlukom koji bi i najiskusnijeg računovođu natjerao da se uhvati za glavu.
Revizorski izvještaj Ureda za reviziju institucija BiH za prošlu godinu nije samo suhoparno nabrajanje propusta. To je katalog sistemskog nemara, netransparentnosti i otvorenog nepoštovanja propisa – i to baš u ministarstvu koje bi trebalo biti čuvar fiskalne discipline.
Počnimo od onoga što najviše boli: jednokratna pomoć od 1.000 KM. Vijeće ministara je, na prijedlog Amidžićevog ministarstva, 28. novembra 2025. odobrilo sredstva tekuće rezerve kako bi se „zaštitio materijalni položaj zaposlenih“ zbog kašnjenja budžeta. Lijepa priča. Samo što su plaće cijelu godinu, od 1. januara do 30. novembra, obračunavali po staroj osnovici iz 2024. godine – 600 KM umjesto 631,50 KM. Zaposleni su, dakle, cijelu godinu primali manje, a onda im je „dobrohotno“ ubačeno po hiljadu maraka kao flaster na ranu koju je samo ministarstvo i otvorilo. To nije pomoć. To je priznanje greške zamotano u novčanicu.
Još gore: isplata je otišla i zaposlenima u pravosudnim institucijama, čije se plate usklađuju prema prosječnoj neto plati u BiH, a ne prema osnovici koju određuje Vijeće ministara. Revizori su jasno rekli – principi iz obrazloženja odluke nisu dosljedno primijenjeni. Drugim riječima, novac je dijeljen onima kojima po logici same odluke nije ni trebao. Dok su jedni zakinuti mjesecima, drugi su dobili novac bez jasnog osnova. To nije greška u računanju. To je selektivna velikodušnost na račun budžeta.
A onda dolazi kabinet u Banjoj Luci. Ministarstvo unajmljuje poslovne prostorije za potrebe kabineta ministra po cijeni od oko 2.100 KM mjesečno, na neodređeno vrijeme. Pravni osnov? Ne postoji. Važeći propisi ne predviđaju organizacione jedinice ni obavljanje poslova izvan sjedišta ministarstva. Pa čemu onda ta kancelarija? Radi udobnosti? Radi političkog komfora? Dok se u Sarajevu štedi na svemu, u Banjoj Luci se plaća najam bez ikakvog zakonskog uporišta. To nije administrativna greška – to je otvoreno ignorisanje pravnog okvira.
Putni nalozi? Još jedna farsa. Dnevne relacije preko 80 kilometara označavane su kao „loko vožnja“, bez adekvatnog obrazloženja i dokumentacije. U nekim nalozima nedostaju osnovni podaci: stanje kilometar-sata pri točenju goriva, vrijeme polaska i dolaska, broj putnika, potpis vozača. Revizori nisu mogli utvrditi da je službena vozila uopšte korištena namjenski. Drugim riječima – ne znamo je li se vozilo vozilo na posao ili na privatne staze. U ministarstvu koje upravlja novcem cijele države, evidencija potrošnje goriva i kilometara izgleda kao školski rad učenika koji je zaboravio domaću zadaću.
I na kraju, zapošljavanje. Deset osoba na određeno vrijeme tokom 2025. godine. Neke su već ranije bile angažovane, neke su nastavile i u 2026. Nakon samo jedne saglasnosti Agencije za državnu službu, angažman se proteže mjesecima i godinama. Dvije osobe su nakon oglasa prešle na neodređeno, ali prethodno su već bile unutra po ugovoru na određeno. Revizori su to nazvali netransparentnim načinom zapošljavanja i nastavkom stare prakse. To je eufemizam. U prevodu: mimo konkursa, mimo hitnosti, mimo transparentnosti – ljudi se drže na ugovorima kao na kratkoj uzici, dok se prava procedura zaobilazi.
Sve ovo nije skupina izolovanih propusta. To je obrazac. Ministarstvo koje bi trebalo da bude primjer fiscalne odgovornosti pokazuje da pravila važe za druge, a za njih postoje izuzeci, fleksibilnost i „posebne okolnosti“. Dok se zaposleni u institucijama mjesecima plaćaju po staroj osnovici, dok se prostorije unajmljuju bez osnova, dok se vozila voze bez uredne evidencije i dok se ljudi zapošljavaju mimo konkursnih procedura – građani plaćaju račun. Srđan Amidžić nije samo ministar.
On je, prema ovom izvještaju, čovjek pod čijim se rukovodstvom ministarstvo ponaša kao da su propisi neobavezne preporuke. Revizori su uradili svoj posao. Sada je pitanje hoće li iko uraditi svoj – od Vijeća ministara do javnosti koja više nema luksuz da gleda kako se državni novac rasipa u tišini.
Jer ako se ovako radi u ministarstvu finansija, onda nam je budžet samo još jedan papir koji se potpisuje, a odgovornost – nešto što se uvijek može prebaciti na „tehničke greške“. Dovoljno je bilo.
