Zaista posebna čast i zadovoljstvo ugostiti Arijanu Saračević Helać, dugogodišnju novinarku, urednicu u Informativnom i Dokumentarnom programu FTV-a, ratnu reporterku, autoricu brojnih dokumentarnih filmova, dobitnicu zlatnog ljiljana i Svjetske novinarske nagrade za hrabrost, te autoricu dokumentarnog filma “Znam šta je ofsajd” koji je bio jedan od najgledanijih dokumentaraca u regionu. Premijere u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu to i dokazuju.
Arijana, dobro nam došla!
"Predsjedniče, šta da radimo da li da eksplodiramo u zraku ili da se prizemljimo?"
Etto.ba: Arijana, šta sada radite? Vjerujem da ste vi jako zaposleni.
Arijana Saračević Helać: Jesam. U završnoj sam fazi sa svojim kolegama u jednom novom projektu. Riječ je o dokumentarnom serijalu, ali i dokumentarnom filmu istovremeno o obrazovanju u ratu dakle o djeci koja su išla u ratu u školu i njihovim učiteljicama i nastavnicima i mogu reći da je to jedan ovako divan topao projekat istovremeno užasno težak i sva ta djeca koja su u ratu išla u školu su danas krasni mladi ljudi, realizovani ljudi, dobri ljudi, pošteni i hrabri. I s nestrpljenjem očekujem premijeru. Prva epizoda ide premijerno na FTV 7.3. u dokumentarnom četvrtku.
Etto.ba: Sigurna sam da posebno mjesto u vašoj bogatoj biografiji zauzima ratno izvještavanje. Danas posmatramo Gazu. I između ostalih stradanja, nažalost i stadanja novinara. Kako proživljavate Gazu i koliko vas to vraća u devedesete?
Arijana Saračević Helać: Vraća me, poprilično me vraća i jako teško to proživljavam. Nažalost čini mi se da polako taj interes i ta empatija prema našim kolegama u Gazi se topi. Prije petnaestak dana je bio skup podrške kod Vječne vatre novinara iz Bosne i Hercegovine kolegama koji su ubijeni u Gazi i poražavajuća je činjenica da se na tom skupu jedva dvadesetak kolega. To najbolje govori kakav je naš odnos.
Etto.ba: Posebno me zanimaju kad je u pitanju ratno izvještavanje ti neki momenti koji vam se urežu za cijeli život poput onog kada su vam prislanjali cijev pištolja na glavu kod Visokog, kako ste se osjećali i da li je to ostavilo traga na Vas?
Arijana Saračević Helać: Pa sa ove vremenske distance, ja nisam bila svjesna šta bi se moglo desiti zaista. Sa mnom su bile moje kolege Hakija Hadžalić i Boris Kragulj. Nažalost Hakija je prije nekoliko godina preminuo. Boris i danas radi sa mnom i kaže: s tobom, Arijana, samo problemi. Nismo bili svjesni. Za dlaku smo izbjegli smrt. To je bio jedan težak ratni zadatak, ali imali smo sreće. Uglavnom smo cijelo vrijeme imali sreće tokom cijelog rata. I to mora ostaviti posljedice koliko god mi mislili da nema nekih posljedica – ima itekako ima.
Etto.ba: Pored toga, vjerujem da je ostalo jako puno tih nerazjašnjenih situacija poput ratnog leta sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Hoćete li nam reći šta se zapravo dogodilo. Je li zaista bio samo kvar helikoptera u pitanju?
Arijana Saračević Helać: Ne znam. Dakle, bila je 1995. godina. Mi smo sa Ponijera letili ka Bradini i negdje na području Fojnice se helikopter pokvario. U helikopteru je bio predsjedavajući Predsjedništva Izetbegović sa svojim obezbjeđenjem, kamerman i ja, i Zehro pilot je vozio, jedan sjajni ratni pilot, Zehro koji je danas živ, vozio je helikopter i pitao: gospodine predsjedniče šta da radimo da li da eksplodiramo u zraku ili da se prizemljimo dole. Onda je Izetbegović onako vrlo smireno rekao: pa naravno da ćemo se prizemljiti. Onda je njegovo obezbjeđenje otišlo tražiti pomoć kad smo se spustili i to je trajalo cijelu noć. Međutim, niko nije tražio predsjednika jedne države. Zašto nisu došli na Bradinu jer nas je trebao da dočeka...neko iz policije nas je trebao da dočeka. To su kasnije otkrili novinari.
Etto.ba: Rajko Vasić, bivši sekretar SNSD-a je izjavio povodom reakcije radnika BHRT-a da će prestati s radom zbog teške situacije: Ako vam je neprijatno, doći ću ja da je miniram. A Vasiću ste tada vi odgovorili vrlo otvoreno i direktno onako kako smo od vas i navikli: „Što ste bacali bombe, bacali ste.“ Možemo li se na kratko prisjetiti tog trenutka? Šta se dešavalo?
Arijana Saračević Helać: Bilo je jutro, ljudi su pili jutarnje kafe, one ratne kafe, bomba je ta kasetna pala, ubila je nekoliko ljudi, ranila nekoliko ljudi, najviše su bile pogođene kolege iz Associated Press-a uglavnom naši ljudi, totalno je uništen studio C, dakle bila je to navođena ta bomba koja je...ljudi su tačno znali gdje se nalazi studio C, i htjeli su da nas zaustave u radu. Nisu nas zaustavili tada u radu. Faktički uživo je išao cijeli prenos toga, sjećate se kad je Hadžifejzović išao sa onim mikrofonom i od punkta do punkta, od svakog čovjeka do čovjeka, i to snimao. I zanči tad nismo prekinuli program niti jednog ratnog dana nismo prekinuli program i zato me boli sve ovo što se danas dešava u toj kući.
Etto.ba: Baš sam vas htjela pitati za trenutnu situaciju kada je u pitanju Javni rtv servis da li mislite da se može naći rješenje i koliko se ova politička nadmudrivanja odražavaju na vaš rad?
Arijana Saračević Helać: Naravno da se može naći rješenje, itekako znači političari da su htjeli da riješe javni servis oni bi to davno riješili, ja se sjećam kada je došao Širer, predstavnik Međunarodne zajednice, da kao fol da riješi da ugasi onu tv BiH i da napravi korporaciju koja nikada nije zaživjela i njegove saradnice su bile glumice iz Čarlijevih anđela i onda on nama doveo jednog supervizora u informativni program tadašnje televizije BiH kao da nas treba da uči čovjek sa BBC-a. Znači mi smo novinari koji smo prošli sve u ratu i izašli iz rata i doveli nam tog čovjeka koji jednostavno nije imao nikakvog autoriteta i znanja i onda smo mi njemu rekli..zvao se Dominik...Dominik, mi bi željeli vidjeti šta si ti radio, šta ti radiš, hoćeš nam doniejti neki svoj prilog svoju priču...kaže hoću...donio nam je i onda je pustio, on je radio..snimao slonove u Africi i tad smo mi onako vrlo jedinstveno rekli molim te izađi odavdje. I tu je nekako Dominik izašao i nikad se više nije vratio. Nikad nije zaživjela korporacija i sada je jako tužno da u ova dva mjeseca se dešava ovo i da se misli da se može riješiti preko noći. Ne znam kako je naivno ta naša politika upala u sve to i dozvolila da se ne potpiše taj ugovorza pretplatu. Ja sam ubijeđena da će se sad u srijedu sad to riješiti na neki način, da će ljudi ipak razumno pristupiti ovom problemu i riješiti taj problem u pitanju je ipak 1200 ljudi. Ti ljudi nisu zaslužili. To su vrijedni i psovećeni radnici koji rade svoj posao, jedan težak posao, znate vrlo mizerno su plaćeni ti radnici. Naša tehnika radi za plate od 600-800 KM na oba servisa. Novinari na FTV su manje plaćeni u odnosu na novinare sa BHRT. Ja ne želim da kukam i neću da kukam. Ovo sada je moj izbor. To što ja radim je moj izbor. I mogla sam da odem, ali nisam otišla. Tu sam. Zato neću da kukam. Ali nadam se zbog ovih gubitaka koji su proizvedeni u zadnja dva mjeseca da će neko itekako odgovarati. Ubjeđena sam u to. I želim to da se desi.
Etto.ba: Jeste li zadovoljni trenutnom političkom situacijom u BiH? Može li nam bolje?
Arijana Saračević Helać: Naravno da niko u ovoj našoj državi nije zadovoljan političkom situacijom mislim mi smo postali tako jedno trulo, bolesno društvo i samo se prepuštamo slučaju i niko ništa ne radi...evo mi kao jedinke ne radimo ništa da nam društvo bude bolje. Onog momenta kada shvatimo da ustvari da je ključ u našim rukama i tad će nam biti bolje. Bojim se da za mog života neće.
Etto.ba: 2009. godine u političkoj emisiji „60 minuta“ Milorad Dodik je vas uvrijedio na neki način. Svjedoci smo da nsite imali onih koji bi vas trebali zaštititi, od kolega pa na dalje. Od tada pa do danas taj primitivizam i šovinizam je toliko prisutan u medijima da smo ga prihvatili kao nešto normalno što nas je počelo i zabavljati. Recite nam na koji način mi možemo odgovoriti, vi ste dugogodišnja novinarka, kako mi kao novinari možemo odgovoriti na takve istupe političara, da li se možemo nositi s tim?
Arijana Saračević Helać: Možemo. Možemo. Tad kada je Dodik to rekao, on je ustvari više rekao o sebi nego to što je mene uvrijedio. Ono što je tužno je da nijedan moj kolega osim moje redakcije nije reagovao. Da se tad reagovalo, nikad se više ne bi desio nijedan napad. Oni grozni napadi koji su uslijedili u narednih 15-20 godina. Tad se to nije presjeklo. Ono što mi ne smijemo dozvoliti da se zaplašimo jer to je njihov cilj – da ne radimo svoj posao. Jednostavno mi moramo raditi svoj posao i boriti se na najbolji način onako kako znamo.
Etto.ba: Vi ste u zadnje vrijeme zaista posvećeni ovim dokumentarnim filmovima. Da sad ne nabrajam sve te filomove po kojima ste već prepoznatljivi, ali me zanima na šta ste vi najviše ponosni u vašoj karijeri?
Arijana Saračević Helać: Pa ne znam, ne znam...ne mogu reći da sam..možda zato što sam svoj posao radila zaista slobodno, što nikad ništa...jednostavno doživjela situacija da mi neko u ovih 36 godina da mi je rekao: E ti to moraš ovako, ili to ne smiješ ovako. Zaista nije. Za ovoliko godina nikada mi niko to rekao nije. Nijedan urednik. Nijedan šef. Na to sam ponosna što sam zadržala svoju profesionalnu slobodu. Ne mogu reći da nisam pravila greške. Jesam. Pravila sam i ja greške kao svaki čovjek što napravi grešku, ali na svojim greškama sam i puno naučila.
Etto.ba: Zanima me i profesionalno i lično, to novinarstvo devedesetih i novinarstvo danas, da li postoje više ikakve sličnosti?
Arijana Saračević Helać: Teško. Gojko Berić je 1992. godine rekao za generaciju kojoj ja pripadam da smo mi ustvari onako jedna romantična generacija koja se školovala u jednom sistemu, a počela raditi u drugom, ono kalila se u drugom sistemu. Mi smo jednostavno bili neopterećeni ušli u sve to – da se ne plašimo politika. I to je zaista tako. Ja se držim kodeksa. I to je moja politika.
Etto.ba: Posebno me raduje što ste vi uspjeli i kao novinarka, ali i kao žena. Čini mi se da imamo jako malo žena u javnom prostoru, politici, novinarstvu. Zašto je to tako? Je li se i vama čini da nas je malo?
Arijana Saračević Helać: Jeste, malo nas je. Znate ja u životu nisam imala nikakve imperative da kažem moram ovo, moram ono. Danas svi nešto moraju. Čujete od svakoga. Ja samo sebi kažem da moram da napravim ručak – te neke sitne stvarčice. Svi imaju neke imperative. Niko ne želi da ide korak po korak, da mu se dešavaju neke stvari. Žene? Žene glasaju jedna protiv druge. Nažalost glasamo za muškarce. Mi ustavri ne shvatamo snagu žene.
Etto.ba: A šta je snaga žene?
Arijana Saračević Helać: Snaga žene je dakle jedna posvećenost. Mi smo puno organizovanije i temeljitije. Mi znamo da radimo nekoliko stvari. Razlika između muškarca i žene je što muškarac neće da se sekira i neće problem. Neće ništa da ga remeti iz cipela, da tako kažem, dok se mi žene suočimo s problemom i bavimo se njim. To je razlika između muškarca i žene. Ustavri u poslu ne volim te podjele imeđu muškarca i žene, i ne smatram da postoje podjele na muške i ženske poslove, ali ako me konkretno pitate, onda je to to. Zaista muškarci neće probleme. Žene se uhvate sa problemima.
Etto.ba: Znam iz iskustva i nekako mi je žao što vidim da na našoj pogotovo političkoj sceni nemamo žena, a što se tiče novinarske nemamo puno hrabrih žena, ali možda je to do cjelokupne političke i društvene situacije o kojoj smo maloprije govorile, ali zapravo povod zbog čega mi danas razgovaramo jeste promocija vašeg filma Talijan u BKC 1. marta u 20 sati povodom Dana nezavisnosti BiH. Talijan je jedan od naših heroja, koji je bio prvi ratni komandant Prvog korpusa Armije RBiH i general Armije RBiH.A je li se vama čini da mi polako zaboravljamo naše heroje? Sad su nam heroji neki stranački i drugi likovi.
Arijana Saračević Helać: Kako kome. Sve je do nas. Talijan je bio zaista jedan divan čovjek. I kako smo rekli u tom traileru – čovjek koji je živio slobodu. I on zaista jeste živio slobodu. Film je zanimljiv jer po prvi put na neki način govorimo o zašto Sarajevo nije bilo deblokirano. Film će po prvi put na kino platnu doživjeti svoju promociju. Gledatelji na malim ekranima su imali priliku vidjeti ga jedanput. Ali ja vas sve pozivam da za Dan nezavisnosti 1. marta i eto odamo jednom divnom i hrabrom čovjeku počast gledajući taj film.
Etto.ba: Ja bih vas zamolila za kraj ovog razgovora možda da uputitie poruku mladim ljudima u BiH, i posebno mladim novinarima u BiH, možda da im date neki savjet koji biste vi voljeli da ste znali prije nekih trideset godina?
Arijana Saračević Helać: Znanje je definitivno najveće oružje. Rekla bih im da uče i da sa svojim znanjem mogu izboriti protiv neznanja koji vlada na sceni. Nas ustvari ubija neznanje koje vlada na sceni. Mladim kolegama želim da kažem da moraju biti u funkciji istine, a ne slušati svoje urednike, političare koje intervjuišu, svoje šefove..jednostavno da polako korak po korak grade svoje karijere i to je jedini ispravan put.
Etto.ba: Arijana, ja vam se od srca zahvaljujem na ovom razgovoru za portal etto.ba, ali vam se zahvaljujem i što i dan danas radite ono što najviše volite što štitite tu našu istinu i čuvate je od zaborava.
Arijana Saračević Helać: Hvala vama! Hvala vama za podršku!
