Ako je suditi prema prvim izjavama lokalnih zvaničnika, kraj godine donijet će nam već viđeni politički spektakl.
Nakon mjeseci, a negdje i godina tišine, odjednom će se probuditi građevinske mašine. Bageri će se pojaviti na raskrsnicama koje su godinama bile zapuštene, asfalt će se izlijevati u ulicama koje su građani bezbroj puta prijavljivali, a političari će u fluorescentnim prslucima obilaziti gradilišta kao da su lično donijeli novac iz vlastitog džepa.
I svaki put ista priča: “Počinje veliki investicioni ciklus”, “nikada više projekata”, “historijska ulaganja”, “razvoj kakav građani zaslužuju”.
Samo što građani vrlo dobro znaju da taj razvoj čudno kasni. Ne dolazi kada se putevi raspadaju, kada djeca godinama idu uz blatnjave trotoare ili kada naselja nemaju osnovnu infrastrukturu. Razvoj dolazi tek kada se približe izbori. Tada se i zaboravljeni projekti iz ladica iznenada vade, prašina se obriše s idejnih rješenja, a radovi koji su trebali biti završeni prije tri ili četiri godine postaju hitni prioriteti.
Kod nas se, očigledno, asfalt ne polaže zbog građana nego zbog glasačkih kutija.
Završavaju se projekti započeti pred prošle izbore
Posebno je zanimljivo što će mnogi od projekata koji će se sada svečano otvarati zapravo biti isti oni koji su pompezno započeti pred prošle izbore. Sjećamo se fotografija: bager, lopata, vrpca, govor o budućnosti i obećanje da će radovi trajati nekoliko mjeseci. Onda je uslijedila tišina. Gradilišta su mjesecima zjapila prazna, mašine su nestale, a građani su se navikli da zaobilaze rupe i improvizovane prepreke.
Sada, kada se politički kalendar ponovo ubrzava, isti ti projekti dobijaju “završnu fazu”. I naravno, predstavljaju se kao novi uspjeh aktuelne vlasti.
Teško je ne postaviti pitanje: da li su radovi kasnili zbog objektivnih problema ili je završni sloj asfalta namjerno sačuvan za predizbornu kampanju?
Jer iskustvo nas uči da se kod nas često ne planira završetak projekta prema potrebama stanovništva, nego prema terminu raspisivanja izbora. Kao da postoji nepisano pravilo da građani moraju osjetiti miris svježeg asfalta neposredno prije izlaska na birališta.
Naše političare, ko ne zna, skupo bi ih platio
Zaista, naše političare, da ih neko ne poznaje, skupo bi ih platio. Toliko uvjerljivo govore o “rekordnim ulaganjima” da bi stranac pomislio kako živimo u državi koja gradi autoputeve brže od Njemačke i mostove brže od Kine. Na konferencijama za medije sve izgleda impresivno: grafikoni, procenti, milioni, makete i ambiciozni rokovi.
A onda izađete na ulicu.
Tamo vas dočeka raskopan put bez radnika, semafor koji ne radi, trotoar koji završava u blatu i tabla na kojoj piše da su radovi trebali biti završeni prije godinu dana. To je sudar političke propagande i stvarnog života.
Najveći apsurd je što političari redovno predstavljaju redovne obaveze institucija kao vlastiti podvig. Kao da je izgradnja puta čin lične dobrote, a ne posao za koji su plaćeni javnim novcem. Građani nisu dobili poklon od političke stranke; dobili su ono što su već platili kroz poreze, doprinose i razne namete.
Bager kao glavni stranački aktivista
U normalnim državama političke stranke u kampanji nude programe, mjerljive rezultate i planove za budućnost. Kod nas je glavni stranački aktivista – bager.
On se pojavljuje na bilbordima, u promotivnim spotovima i na društvenim mrežama. Političar stoji pored mašine, pokazuje rukom prema iskopanom terenu i govori o “novoj eri razvoja”. Iako iza njega često stoji projekat koji je finansiran kreditom koji će građani otplaćivati narednih dvadeset godina.
Nije problem u tome što se gradi. Naprotiv, svaka nova cesta, most, škola ili vodovod su potrebni. Problem je što se gradi selektivno i tempirano. Problem je što se infrastrukturni projekti pretvaraju u kulisu za politički marketing.
Građani to vide. Vidi čovjek kada mu ulicu niko ne dotakne tri godine, a onda se tri mjeseca pred izbore odjednom radi i vikendom i praznikom. Vidi kada se rasvjeta postavlja preko noći baš u naselju koje je godinama bilo zanemareno. Vidi kada se pred kamerama obećava završetak projekta, a čim kamere odu – odlaze i radnici.
Cijenu plaćaju građani
Najskuplji dio ove predstave nije asfalt, nego izgubljeno vrijeme. Dok se političari bave tempiranjem radova, građani godinama voze po oštećenim cestama, plaćaju kvarove na automobilima, udišu prašinu s gradilišta i gube sate u saobraćajnim gužvama.
Roditelji vode djecu u školu preko improvizovanih prelaza. Stariji ljudi preskaču rupe na trotoarima. Privrednici trpe štetu jer se pristup poslovnim objektima zatvara mjesecima bez jasnog plana.
I onda, kada se konačno položi asfalt, očekuje se zahvalnost. Kao da građani trebaju zaboraviti četiri godine čekanja zato što je neko pred izbore završio ono što je odavno morao završiti.
Nakon izbora – gašenje motora
Iskustvo nas uči još nečemu: čim se izbori završe, mnogi motori će se ponovo ugasiti. Neka gradilišta ostat će nedovršena, neki rokovi će biti produženi, a neka obećanja će jednostavno nestati iz javnog prostora.
Tada više neće biti hitno. Neće biti svakodnevnih obilazaka, konferencija za medije i objava o “historijskim projektima”. Građani će ponovo slušati poznate izgovore: komplikovane procedure, žalbe izvođača, nedostatak sredstava, vremenske uslove i administrativne prepreke.
A isti ti problemi nisu smetali kada je trebalo organizovati svečano otvaranje pred kamerama.
Vrijeme je da se postavi pravo pitanje
Možda građani više ne bi trebali pitati šta se gradi, nego zašto se gradi baš sada.
Zašto se projekti aktiviraju tek u izbornoj godini? Zašto se završni radovi poklapaju s početkom kampanje? Zašto se javni novac koristi kao promotivni alat političkih stranaka? I zašto niko ne snosi odgovornost za godine kašnjenja?
Dok god ta pitanja ostanu bez odgovora, gledat ćemo isti film svake četiri godine: prvo zatišje, zatim iznenadni građevinski bum, pa svečana otvaranja i obećanja da je “ovo tek početak”.
A građani? Oni će ponovo stajati pored svježeg asfalta i pitati se koliko će dugo trajati prije nego što bageri opet nestanu do naredne kampanje.
Jer u ovoj zemlji asfalt često ne služi da poveže naselja, nego da poveže političare s još jednim mandatom. I zato je možda najpoštenija rečenica koju nijedan političar neće izgovoriti:
“Ne gradimo kada je građanima potrebno, nego kada su nama potrebni građani.”
