Večeras je Benjamina Karić upriličila svečani prijem povodom Sarajevo Film Festivala, događaj koji je, po svemu sudeći, više služio kao politički i PR manevar nego stvarno slavlje kulture. Dok su sarajevski kvartovi i dalje zapostavljeni kada je riječ o stvarnim kulturnim sadržajima, općinski budžet je upotrijebljen da se priredi glamurozni prijem na centralnom trgu.
Organizacija prijema, fotografije, šampanjac i pompezni govori više liče na PR kampanju nego na podršku autentičnoj umjetnosti. Svaka pohvala SFF-u i “filmskom srcu Grbavice” zvuči kao eho birokratskog rituala koji skriva stvarne probleme: kvarta u kojem kino postoji možda tek da se pokaže na Instagramu, dok stvarna publika i dalje čeka pristup kulturi.
Direktori festivala i ministri nisu presudni – ključni je iznos iz općinskog budžeta i slika koja se želi poslati javnosti: Benjamina Karić kao kulturna heroina, radoholičarka koja “pokreće filmsko srce” Sarajeva, dok stvarni kulturni život u gradu često ostaje u sjeni.
U atmosferi “opuštenog festivala”, osim osmijeha i selfija, malo je prostora za kritičku refleksiju o tome čime se zapravo finansiraju ovakvi događaji i koliko od tog novca stvarno ide na podršku umjetnicima i lokalnim projektima. Dok je grad sinoć gledao u centralni trg, prava publika i dalje čeka, a filmsko “srce” kuca uglavnom u marketinškim sloganima.
