San je završen. Reprezentacija Bosne i Hercegovine poražena je od Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 2:0 u osmini finala Svjetskog prvenstva i tako okončala svoje historijsko učešće na Mundijalu.
Na semaforu će zauvijek ostati zapisano da su Amerikanci bili bolji. Ali ono što neće stati u statistiku jeste sve ono što su Zmajevi poklonili svojoj zemlji u proteklih nekoliko sedmica – vjeru, zajedništvo i osjećaj ponosa kakav Bosna i Hercegovina odavno nije doživjela.
Ovo nije priča o porazu.
Ovo je priča o reprezentaciji koja je uspjela ono što se godinama činilo nemogućim – ujediniti zemlju.
Dok su milioni širom svijeta pratili najveći sportski događaj na planeti, Bosna i Hercegovina je živjela za jednu loptu, jedan dres i jednu zastavu. Gradovi su utihnuli kada su počinjale utakmice. Kafići su bili prepuni, trgovi ispunjeni navijačima, porodice okupljene oko televizora, a oni koji su hiljadama kilometara daleko od domovine budili su se usred noći samo da bi gledali svoje Zmajeve.
Na nekoliko sedmica nestale su svakodnevne podjele. Ljudi su zaboravili političke svađe, ekonomske probleme i razočarenja. Postojala je samo jedna tema – Bosna i Hercegovina.
Zato ovaj poraz boli.
Ne zbog rezultata.
Nego zato što je završilo nešto što je cijela zemlja živjela.
Amerikanci su iskoristili svoje prilike i pokazali kvalitet ekipe koja je bila među favoritima za visok plasman. Bosna i Hercegovina se borila koliko je mogla, ostavila posljednji atom snage na terenu, ali ovoga puta to nije bilo dovoljno.
Ipak, niko ovim momcima nema pravo bilo šta zamjeriti.
Jer prije početka prvenstva malo ko je vjerovao da će Bosna i Hercegovina uopće proći grupnu fazu. Još manje je bilo onih koji su očekivali plasman među 16 najboljih reprezentacija svijeta.
A oni su uspjeli.
I ne samo to.
Pokazali su da mala zemlja može igrati ravnopravno s najvećima. Da dres Bosne i Hercegovine više nije egzotika na svjetskoj sceni nego simbol reprezentacije koju svi moraju ozbiljno shvatiti.
Svaka utakmica bila je nova lekcija o karakteru. Svaki duel pokazivao je koliko srce može nadoknaditi ono što nedostaje u budžetima, infrastrukturi ili broju zvijezda.
Generacija koja je istrčala na travnjake Svjetskog prvenstva ispisala je najljepše stranice bh. nogometa.
O njima će pričati djeca koja su prvi put zavoljela reprezentaciju upravo na ovom Mundijalu. Zbog njih će se kupovati novi dresovi, sanjati novi golovi i vjerovati da Bosna i Hercegovina može još više.
Možda nisu donijeli medalju.
Možda nisu stigli do četvrtfinala.
Ali donijeli su nešto što se ne može izmjeriti peharima.
Vratili su naciji vjeru.
Pokazali su da se Bosna i Hercegovina može izgovarati s ponosom na najvećoj svjetskoj pozornici.
Kada se avion sa Zmajevima vrati kući, na aerodromu ih neće čekati razočaranje.
Čekat će ih ljudi koji znaju da se veličina ne mjeri samo pobjedama.
Jer postoje porazi nakon kojih spuštate glavu.
I postoje porazi nakon kojih cijela zemlja ustane i zaplješće.
Ovaj je upravo takav.
Bosna i Hercegovina večeras napušta Svjetsko prvenstvo.
Ali odlazi uzdignute glave.
Jer Zmajevi se kući vraćaju bez četvrtfinala, ali kao heroji jedne nacije.
