Kako je Bosna i Hercegovina ostala zarobljena u briselskoj čekaonici
Dvije godine nakon odluke o otvaranju pristupnih pregovora s Evropskom unijom, Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi na raskrsnici između evropskih obećanja i domaćih političkih blokada. Ono što je u Briselu predstavljeno kao dokaz transformacijske moći EU danas sve više liči na još jedan neuspjeli pokušaj da se balkanska politička realnost promijeni izvana.
Kada je Evropsko vijeće prije dvije godine donijelo odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom, u evropskim institucijama vladala je atmosfera pobjede. Odluka je predstavljena kao potvrda da evropska perspektiva i dalje ima snagu da mijenja društva, stabilizira političke prilike i usmjeri zemlje Zapadnog Balkana prema reformama.
Međutim, ljeto 2026. godine pokazuje mnogo složeniju sliku. Bosna i Hercegovina ostaje zemlja u kojoj se svaki evropski iskorak sudara sa unutrašnjim političkim interesima, blokadama i različitim vizijama budućnosti države.
Evropski put BiH sve više podsjeća na mit o Sizifu – svaki pokušaj da se napravi ozbiljan korak prema Briselu završava novim političkim sporovima i vraćanjem na početnu poziciju.
Pregovarački okvir kao novi test političke zrelosti
Najveći izazov u ovom trenutku predstavlja usvajanje ključnog Pregovaračkog okvira za pristupne pregovore. Umjesto da bude tehnički dokument koji otvara prostor za ubrzanje reformi, on je postao predmet političkih pregovora i međustranačkih uslovljavanja.
Evropska unija od Bosne i Hercegovine očekuje sposobnost donošenja odluka na državnom nivou, ali upravo je proces donošenja odluka najveća slabost domaćeg političkog sistema.
Brisel traži funkcionalnu državu sposobnu da provodi evropske standarde, dok domaći politički akteri evropske procese često koriste kao instrument za ostvarivanje vlastitih političkih ciljeva.
Tako evropska agenda postaje još jedno polje političke trgovine.
Šest milijardi eura koje BiH ne uspijeva iskoristiti
Poseban paradoks predstavlja evropski Plan rasta za Zapadni Balkan, vrijedan šest milijardi eura, koji je Evropska unija ponudila kao finansijski impuls za ubrzanje reformi, povezivanje tržišta i približavanje zemalja regiona evropskom ekonomskom prostoru.
Za zemlju poput Bosne i Hercegovine, kojoj nedostaje kapitala, investicija i razvojnih projekata, ova sredstva predstavljaju ogromnu priliku.
Ali umjesto da reformska agenda postane zajednički cilj političkih elita, ona je postala predmet novih neslaganja.
Dok druge zemlje Zapadnog Balkana pokušavaju iskoristiti dostupna sredstva, Bosna i Hercegovina ponovo šalje poruku političke nesposobnosti da iskoristi vlastite razvojne mogućnosti.
Najveći gubitnik u toj situaciji nisu političke stranke, nego građani koji čekaju bolje puteve, veće investicije, kvalitetnije zdravstvo i nova radna mjesta.
Ko upravlja evropskim putem BiH?
U središtu političke krize nalazi se državna koalicija koju čine SDP BiH, Narod i Pravda i Naša stranka, HDZ BiH Dragana Čovića i SNSD Milorada Dodika.
Iako formalno dijele evropski cilj, njihovi politički prioriteti često su potpuno različiti.
Trojka – između evropskog obećanja i političkog kompromisa
Stranke okupljene oko takozvane Trojke svoj politički kapital izgradile su na obećanju da će kompromisima otvoriti prostor za funkcionalniju državu i ubrzati evropski put.
Za njih je napredak prema EU dokaz da politika dogovora može donijeti rezultate.
Međutim, svaki kompromis nosi politički rizik, posebno kada se mora balansirati između različitih nacionalnih interesa i zahtjeva koalicionih partnera.
Čovićev dugoročni politički cilj
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović već godinama insistira na pitanju izmjene Izbornog zakona i konceptu "legitimnog predstavljanja".
Za HDZ BiH evropske integracije nisu odvojene od unutrašnjeg ustavnog uređenja države.
Čovićev pristup karakterizira dugoročna politička strategija – koristiti evropski proces kao mehanizam pritiska za rješavanje pitanja koja HDZ smatra ključnim za položaj Hrvata u BiH.
Dodikova politika uslovljavanja
Milorad Dodik i SNSD evropski proces posmatraju kroz prizmu odnosa između državnih institucija i entitetskih nadležnosti.
Dodikova politika posljednjih godina obilježena je stalnim osporavanjem pojedinih državnih institucija, posebno OHR-a i Ustavnog suda BiH.
Za vlast u Republici Srpskoj evropski put je prihvatljiv sve dok ne dovodi u pitanje političku autonomiju entiteta.
Rezultat je politički paradoks: Evropska komisija traži jedinstven stav Bosne i Hercegovine, dok domaća politika funkcioniše kroz tri različite političke logike.
Najveća kriza nije politička – nego demografska
Dok političke elite vode rasprave o nadležnostima, ustavnim pitanjima i partijskim interesima, Bosna i Hercegovina gubi ono što nijedna reforma ne može brzo vratiti – stanovništvo.
Demografski odlazak postao je jedan od najvećih sigurnosnih i ekonomskih izazova zemlje.
Posebno zabrinjava činjenica da BiH više ne napuštaju samo nezaposleni građani u potrazi za boljim životom.
Sve veći broj odlazaka odnosi se na obrazovane i stručne ljude: ljekare, inženjere, IT stručnjake, mlade poduzetnike i profesionalce.
Njemačka i Austrija, kroz programe privlačenja radne snage, postale su snažniji faktor promjene nego mnoge političke reforme koje se godinama najavljuju iz Sarajeva i Brisela.
Dugoročno, problem nije samo ekonomski.
Manji broj stanovnika znači veći pritisak na penzione i zdravstvene fondove, slabiji razvojni potencijal i smanjenje ukupne društvene energije.
Geopolitički prostor između Istoka i Zapada
Politička stagnacija Bosne i Hercegovine otvorila je prostor za djelovanje drugih međunarodnih aktera.
Sjedinjene Američke Države i dalje ostaju najaktivniji zapadni akter kada je riječ o pitanjima sigurnosti, teritorijalnog integriteta i borbe protiv korupcije.
Istovremeno, Kina posljednjih godina širi ekonomski utjecaj kroz infrastrukturne i energetske projekte, posebno u oblastima gdje postoji prostor za velike investicije.
Rusija zadržava politički utjecaj prvenstveno kroz bliske odnose sa vlastima Republike Srpske i podršku politikama koje usporavaju euroatlantske integracije.
Bosna i Hercegovina tako ostaje prostor konkurencije različitih interesa, dok njene unutrašnje slabosti povećavaju prostor za vanjski utjecaj.
Stabilnost bez napretka
Bosna i Hercegovina danas predstavlja klasičan primjer onoga što analitičari nazivaju "stabilokracijom" – sistemom u kojem međunarodni partneri prvenstveno žele očuvati mir i osnovnu stabilnost, čak i kada duboke reforme izostaju.
Zapadni partneri svjesni su da preveliki politički pritisak može izazvati novu krizu, ali istovremeno postaje jasno da politika stalnog odgađanja proizvodi vlastite rizike.
Evropska unija će vjerovatno nastaviti nuditi nove rokove, nove mape puta i nove reformske pakete.
Ali bez unutrašnje promjene političke kulture u Bosni i Hercegovini – gdje se uspjeh države neće mjeriti partijskim interesima, kontrolom institucija i raspodjelom funkcija, nego kvalitetom života građana – evropske integracije ostat će samo još jedno poglavlje u dugoj historiji propuštenih prilika.
Bosna i Hercegovina i dalje stoji pred evropskim vratima.
Problem je što već godinama nema dovoljno političke snage da ih zaista otvori.
