Dok armija mladih, visokoobrazovanih, neiskompromitovanih i puni entuzijazma čeka na tržištu rada u Bosni i Hercegovini, nasljednici prošlih zabluda i političkog kriminala uopšte ne oklijevaju.
Na pozicijama moći, moćnicima ne smeta što su njihove biografije pune mrlja, što su kroz desetljeća gradili karijere na temelju nepotizma, korupcije i političkog dogovora. Ovi ljudi, koji bi u svakoj normalnoj državi bili na margini, ovde nažalost vode sistem, i to na način koji svima nama nudi samo još dublje jame propasti. Dok bioci ove jame gledaju, mladi ljudi s diplomama, iskustvom i ambicijama čekaju svoj trenutak, da ih neka prava vlast napokon prepozna.
Pogledajmo samo ključne sektore: pravosudni, bezbjednosni, policijski i obavještajni. Svuda su isti ljudi, puni skandala i mrlja na biografijama, ljudi koji bi već odavno trebali biti smijenjeni i stavljeni pred lice pravde. Ali ne, oni ostaju i diče se svojom nesmjenjivošću. Čelni ljudi u BiH, oni koji bi trebali biti garancija zakonitosti, pravde i sigurnosti, zapravo su samo produžena ruka kriminalnih interesa.
Ministar bezbjednosti iza brave? Apsolutno. Direktor FUP-a pod istragom? Naravno. Doskorašnji visoki funkcioner SIPA-e koji je pobjegao u nepoznatom pravcu? To je standardna praksa u ovoj zemlji. Predsjednik Suda BiH, suspendovan i pred optužnicom, već ima svoje mjesto u vladajućoj eliti. Nekadašnji direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije, sada pred suđenjem, samo je još jedan od mnogih koji bi u svakom civilizovanom društvu bili pozvani da odgovaraju za svoja djela, ali kod nas im mjesto čuvaju političke stranke i njihovi koruptivni poslovi.
U čemu je problem? Problem je što u ovoj zemlji nikada nije bilo odgovornosti za vlastite postupke. Politički pokrovitelji, koji donose odluke u korist svojih moćnih klanova, umjesto da stvore uvjete za razvoj društva, guše sve što ima potencijal da bude bolje. Mlade ljude koji su završili fakultete, koji su napustili zemlje iz kojih su potekli, koji su svi puni ideja i spremni za promjene, jednostavno gurnu u stranu, dajući im na znanje da za njih u ovoj zemlji nema mjesta. Zato što je njima, onima na vlasti, puno lakše upravljati sistemom gdje su svi oni ljudi sa sumnjivim biografijama, jer za njih ne treba raditi. Samo treba održati status quo.
A šta ovi ljudi rade? Oni sjede na pozicijama na kojima su samo zahvaljujući političkim trgovinama, a onda koriste svaki trenutak da obezbede sebi što bolje privilegije, dok u isto vrijeme mladi ljudi u ovoj zemlji traže bilo kakvu šansu da se dokažu. Oni koji bi trebali upravljati sistemom i donositi promjene, zapravo samo koriste ovu funkciju kao sredstvo za ličnu korist.
Dovoljno je pogledati primjere u ministarstvima, policijskim agencijama i pravosudnim institucijama da bismo shvatili koliko su duboko ukorijenjeni problemi u BiH. Imaš ministra bezbjednosti koji je doslovno iza rešetaka, imaš direktora policije koji je pod istragom, imaš ljude koji su u prošlosti donosili odluke koje su uništile povjerenje u sve institucije ove zemlje. A sve te osobe umjesto da odgovaraju za svoja djela, dobijaju sve više moći, jer su ne samo politički nezaobilazni, nego i zaklonjeni vlastitim vezama u koruptivnim krugovima.
Dok su oni zabetonirani na svojim pozicijama, mladi ljudi koji su prošli kroz sve akademske sisteme i donose samo nove ideje za razvoj društva, ostaju na margini, čekajući da im neko pruži priliku. Ali ta prilika nikada ne dolazi. Oni čekaju svoj trenutak, dok im oni isti ljudi sa prošlim skandalima, kriminalnim dosjeima i nepočinstvima smanjuju šanse na svakom koraku.
I svi ovi ljudi, bez obzira na svoje nezaslužene pozicije i njihove skandale, nastavljuju da upravljaju sistemom na način koji njima donosi profit, dok cijela država tone. Svi oni su među političkim elitama, svi su povezani, svi imaju veze koje im omogućuju da opstanu na vlasti. U ovoj zemlji, ako nisi njihov čovjek, nemaš šanse da nešto postigneš. Nema prostora za mlade, nema prostora za poštene, nema prostora za kompetentne.
I tako, Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj kriminalci ostaju na vlasti, a mladi ljudi, obrazovani i puni želje za napretkom, čekaju na svoje mjesto na rubu ekonomskog i društvenog kolapsa. Politički sistemi se hrane korupcijom i lošim biografijama, a mladi građani, kao roba koja se nikada ne koristi, ostaju zaboravljeni u hodnicima birokracije. Jer, zašto bi njihova budućnost bila važna kad im je sistem već odavno zatvorio vrata?
Na kraju, pitanje koje svi trebamo postaviti je: kako je moguće da država u kojoj je mladima uskraćena svaka prilika, zapravo cvjeta za one koji su je uništili?
