Bivši uposlenik Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, koji je, prema vlastitim navodima, gotovo deset godina radio u ovoj zdravstvenoj ustanovi, javno je progovorio o razlozima zbog kojih je 2018. godine odlučio napustiti Bosnu i Hercegovinu i otići u Njemačku.
U opširnoj poruci iznio je niz ozbiljnih tvrdnji o odnosima i načinu rada s kojima se, kako navodi, susretao tokom svog zaposlenja. Tvrdi da razlog njegovog odlaska nije bila isključivo veća plata, već i, prema njegovim riječima, nepravda, ponižavanje i prijetnje otkazima ili premještajima kada bi zaposleni ukazivali na probleme.
Posebno teške tvrdnje odnose se na postupanje prema pacijentima tokom dežurstava i primopredaje smjena. Bivši radnik navodi da je svjedočio situacijama u kojima su se ljekari prepirali oko toga ko je nadležan za novoprimljenog pacijenta, dok je pacijent čekao pregled.
Također tvrdi da su pojedini dežurni ljekari od medicinskog osoblja tražili da ih tokom noći ne bude, bez obzira na dolazak novih pacijenata. Prema njegovim navodima, medicinski radnici su zbog toga bili primorani samostalno opservirati pacijente do jutra.
U svojoj ispovijesti iznio je i tvrdnje o ostavljanju ljekarskih pečata medicinskom osoblju, kao i slučajevima u kojima su, prema njegovim riječima, preminuli pacijenti prevoženi na patologiju bez potrebne dokumentacije jer ljekar nije bio pozvan da potpiše posmrtni list.
Riječ je o ozbiljnim navodima bivšeg uposlenika koje bi trebale provjeriti nadležne institucije. Njegove tvrdnje u trenutku objave predstavljaju lično svjedočenje i nisu nezavisno potvrđene. Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ i osobe na koje se navodi eventualno odnose imaju pravo odgovoriti na iznesene tvrdnje.
Bivši uposlenik poručuje da svoju priču nije objavio iz mržnje, već, kako kaže, zbog kolega koji su ostali raditi u takvim okolnostima i građana Krajine koji zaslužuju dostojanstveno liječenje.
Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:
„Trbuhom za kruhom, ili glavom bez obzira? Zašto sam napustio bolnicu u Bihaću
Skoro deset godina svog života proveo sam radeći u Kantonalnoj bolnici “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću. Radio sam s ljubavlju, svjesno, po propisima i zakonima. Svaki dan sam ulazio na odjeljenje sa osmijehom na licu, jer sam znao da tim ljudima tamo značim sve. Svaka topla riječ neke majke ili oca, svako “hvala” pacijenta, bilo je moje pogonsko gorivo. To me je guralo naprijed, ulijevalo mi nadu i moral da izdržim.
A izdržati je nekada bilo ravno nemogućem.
Godine 2018. spakovao sam kofere i otišao trbuhom za kruhom u Njemačku. Nisam otišao samo zbog plate – otišao sam zbog nepravde, ponižavanja i prijetnji otkazima ili premještajima svaki put kada bi se progovorilo o onome što ne valja.
Kolika je sujeta i bahatost vladala, najbolje oslikava situacija kada sam tek otišao. Samo nekoliko dana nakon mog dolaska u Njemačku, stigla mi je privatna poruka od jednog doktora. Napisao mi je da sam se “zeznuo” ako mislim da će mi tamo biti bolje, nazivajući me usput “migrantom koji je otišao van granica BiH”. Čovjek nije mogao ni sačekati da raspakujem kofere, morao je odmah ispaliti svoj otrov.
E pa, uvaženi doktore, evo zašto je meni, tom vašem “migrantu”, u Njemačkoj bolje.
Javnost mora da zna šta se dešava iza zatvorenih vrata, dok pacijenti i njihove porodice vjeruju da su u sigurnim rukama, a pojedinci glume bogove u bijelom:
Sramotno “loptanje” pacijentima na smjeni: Na posao sam uvijek dolazio pola sata ranije, u 06:30 sam bio spreman, iako smjena počinje u 07:00. Jedno jutro, novi slučaj stiže na odjel u 07:30. Dežurni doktor iz noćne smjene radi do 08:00. Pozovem ga uredno u 07:50 da ga obavijestim, a gospodin dođe na odjel da mi drži govor pred cijelim osobljem. Kaže mi pred svima: “Hrabar si momak kad mene zoveš u zadnjih 10 minuta smjene, da ti više nije palo na pamet!” Zaprijeti mi i drsko me pošalje da zovem doktora koji tek preuzima dnevnu smjenu. Pozovem tog drugog, a on me glatko odbije i vrati me na ovog prvog, jer je pacijent primljen u 07:30! Dok se oni preko mojih leđa prepiru čijih je to 10 minuta života, pacijent čeka.
Noćna “dežurstva” na papiru: Doživljavao sam situacije gdje mi ljekar koji je dežuran otvoreno naređuje da ga ne smijem zvati tokom noći, šta god da se desi i kakav god novi slučaj da dođe.
Liječenje na sopstvenu ruku: Bio sam primoran da sam, na sopstvenu odgovornost, do jutra opserviram nove pacijente koji su dolazili sa uputnicama u ambulantu. Doktori su spavali. Ujutru bi se isti ti ljekari pojavili u viziti da “kao” pregledaju pacijente koje cijelu noć nisu ni pogledali.
Sistem “brigo moja pređi na drugoga”: Uvijek je visilo pitanje – šta da je neko u toj noći umro? Scenario je bio spreman: doktor bi oprao ruke i branio se riječima: “Zašto me niko nije obavijestio?” Sva krivica bi spala na leđa medicinskog radnika.
Skrivanje istine i kršenje zakona: Ostavljani su nam pečati ljekara da sami štambiljamo uputnice tokom noći, samo da se gospoda ne budi. Desilo se, ne jednom, da preminule pacijente vozimo na patologiju bez ikakve dokumentacije, jer nismo smjeli zvati ljekara da potpiše posmrtni list.
Otišao sam u Njemačku jer tamo sistem cijeni tvoj rad, ali prije svega cijeni ljudski život. Tamo nema “ne budi me”, nema prepiranja oko zadnjih 10 minuta smjene dok čovjek pati, i tamo ljekar ne spava dok tehničar na svoja leđa prima udarce sudbine i zakona. Tamo sam cijenjen radnik, a ne “migrant” kojim se može otirati pod.
Ovo ne pišem iz mržnje, već iz tuge prema kolegama koji su ostali tamo da trpe i prema narodu Krajine koji zaslužuje dostojanstveno liječenje. Moje ćutanje je prestalo onog dana kada sam prešao granicu. Nadam se da će ovo podstaći i druge da progovore, jer sistem se neće promijeniti sam od sebe.“
