Godina nije dobra godina ako niste promijenili mišljenje o nečemu važnom. Ako se čini da SAD sada preferiraju Rusiju u odnosu na demokratsku Evropu, važno je razumjeti tačno zašto. Jedna teorija je da američke konzervativce privlači ruski kršćanski nacionalizam. Ali to više važi za širi MAGA pokret nego za samog Donalda Trumpa, koji ne voli apstraktne ideje, a kamoli duhovne. Druga pretpostavka je geopolitička: da želi odvojiti Rusiju od Kine. Ali Trump je daleko od toga da je dosljedno protiv Kine. Dozvolio je Nvidiji da izvozi svoj H200 čip u Kinu.
Nesigurniji je u odbrani Tajvana nego što je ikada bio Joe Biden. U svoj toj buci oko evropskog dijela njegove strategije, blagost pristupa Kini u njegovoj strategiji nacionalne sigurnosti je zasjenjena. Trump ima fiksaciju na trgovinske odnose između dvije zemlje, što iritira njegove kolege, koji rivalstvo vide kao strateško, pa čak i civilizacijsko.
Razmotrite prozaičnije objašnjenje. Trump je "poslovna životinja". Kao i njegov izaslanik, Steve Witkoff. Pod "poslovnom životinjom" ne mislim samo na nekoga iz privatnog sektora, poput Mitta Romneyja, već na nekoga ko cijeli svijet vidi kroz poslovnu prizmu. Kada to shvatite, pristrasnost prema Rusiji postaje razumljiva. Prvo, brz i prijateljski mir s Kremljom otvorio bi vrata profitnim prilikama u Rusiji bogatoj resursima.
Štaviše, sam rat bi trebao zbuniti način razmišljanja „komercijalne životinje“. Ideja da bi se ljudi borili za principe strana je homo economicusu. Fraza koju često čujem od poslovnih ljudi od 2022. godine je „ovaj glupi rat“, kao da je sve nesreća ili nesporazum, a ne svjesni izbor nemilosrdne države.
Ovo objašnjava Trumpov pristup. On iskreno vjeruje da je rat apsurd, koji treća strana s jasnom vizijom može riješiti. Ako teret stavlja na Ukrajinu, to je zato što njena podrška košta SAD nešto, dok Rusiju ne, još jedna komercijalna računica.
Politički komentator bi se trebao družiti s poslovnim ljudima: zbog njihove originalne perspektive, zbog njihovih međunarodnih iskustava, zbog njihovog (često) ugodnijeg društva. Ali pritom postaje očigledna i njihova intelektualna slijepa tačka: njihova nesposobnost da razumiju fanatizam. Pod ovim mislim na istinsko odbijanje da prihvate da takvo nešto zapravo postoji. Postoje izuzeci, ali ljudi koji moraju biti pragmatični da bi preživjeli skloni su pretpostaviti da cijeli svijet funkcionira isto i da je ideologija samo pokriće za razumne materijalne interese.
U ovom kontekstu, neko ko veliča Veliku Rusiju ili to ne misli ozbiljno, ili čak i ako misli, u čemu je problem, sve dok postoji „pozitivna strana za svakoga“? Na površini, ovaj stav djeluje pametno i cinično. U stvarnosti, to je vrhunac naivnosti.
Uprkos svim pričama o tome da je Trump obožavatelj "snažnih ljudi", nije jasno da li on, a kamoli Witkoff, ima ikakvu ideju o tome koliko su duboka i gotovo mistična uvjerenja koja motiviraju Putina ili Xi Jinpinga. Teško da bi mogao biti manje pogodan za suočavanje s njima.
Stoga, komercijalni način razmišljanja treba držati na distanci od države. Ovo zvuči kao neka vrsta liberalne hereze. Ekonomska i politička sloboda trebaju ići ruku pod ruku. Tržišta zavise od određenih pravila, kao što je zabrana proizvoljne konfiskacije imovine, koja su zaštićena demokratskim ustavima. S druge strane, demokratija je stabilnija kada postoji srednja klasa vlasnika imovine, što dobro regulisana tržišta obično stvaraju.
Gotovo sve zemlje svijeta s visokim prihodima su demokratske, osim ako nisu vrlo male (Singapur), blagoslovljene prirodnim resursima (Rusija) ili oboje (Katar). Južna Koreja i Tajvan postale su zemlje s visokim prihodima nakon demokratizacije, a ne prije nje.
Međutim, u nekom trenutku se ove dvije ideje sudaraju. Moja promjena u razmišljanju 2025. godine je da demokratija, daleko od toga da je prirodni blizanac kapitalizma, treba da bude njegov jastrebovski posmatrač. Problem nije samo u tome što pojedinci sa ogromnim privatnim bogatstvom mogu prilagoditi javni život svojim interesima, kao što je to John Pierpont Morgan radio u pozlaćenom dobu i kao što tehnološki baroni rade danas. Ovo je bilo jasno i ranije, iako je ono što sada zabrinjavajuće koliko vlada SAD-a poistovjećuje interese Silicijske doline sa svojim vlastitim.
Najveći problem je stav koji biznis usađuje ljudima: da je sve podložno pregovorima, da takozvani ekstremista samo blefira. Teško je zamisliti manjkaviji okvir za razumijevanje savremenog svijeta, s toliko ideoloških protivnika Zapada. Njemački entuzijazam za drugi plinovod s Rusijom uoči rata u Ukrajini, uprkos ponovljenim upozorenjima, bio je čisti primjer komercijalne naivnosti na najvišem nivou.
Na svom pravom mjestu, komercijalni instinkt čini čuda. Kada prodre u vladu države, a posebno u njenu vanjsku politiku, ta država postaje ranjiva na neprijatelje koji djeluju iz dubokih uvjerenja. Thomas Jefferson govorio je o "zidu razdvajanja" između crkve i države. Dva stoljeća kasnije, u sekularnom dobu, nije religija protiv koje država treba zaštitni zid.
