Glavni rizik je „kaskadna eskalacija“: borbe u Gazi mogle bi zapaliti sjevernu granicu; sukob s Hezbollahom mogao bi dovesti do direktnog sukoba s Iranom; a to bi moglo potaknuti Hute da blokiraju Crveno more ili napadnu Izrael.
Kako se turbulentna godina bliži kraju, Bliski istok ulazi u još jedan period pojačanih strateških tenzija. U ovu situaciju uključena je složena mreža igrača: Izrael, Iran, Libanon, Irak i Jemen, zajedno s naoružanim nedržavnim akterima, uključujući Hezbollah, Hamas, Hute i više frakcija unutar Iračkih snaga narodne mobilizacije.
Niko ne bi trebao miješati mozaik privremenih sporazuma o prekidu vatre u regiji s odvraćanjem ili trajnim mirom. Fundamentalna pitanja ostaju neriješena, a ciljevi protivnika su dijametralno suprotni.
I dalje postoji visok rizik od obnavljanja sukoba u mnogim područjima u narednim mjesecima. Ovaj rizik je uzrokovan trima glavnim dinamikama: iranskim naporima da obnovi strateške ofanzivne i odvraćajuće kapacitete, kontinuiranim odbijanjem Hezbolaha i Hamasa da se razoružaju i rastućom povezanošću između regionalnih područja, od Gaze i južnog Libana do Iraka i Crvenog mora.
Rokovi i tenzije na granicama
Izraelski lideri su javno izjavili da diplomatski sporazumi o stabilizaciji sjeverne granice ne mogu ostati otvoreni. Izrael je objavio da Libanon ima rok do kraja ove godine da pokaže značajno poštivanje Rezolucije 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, posebno u vezi s oružanim prisustvom Hezbolaha južno od rijeke Litani.
U nedostatku napretka, izraelski zvaničnici su signalizirali da bi mogli pokrenuti novu vojnu operaciju. Izrael bi također mogao eskalirati situaciju kako bi postigao svoj cilj: razoružavanje Hamasa i osiguravanje da Iran ne posjeduje balističke rakete ili ne predstavlja nuklearnu prijetnju.
Ono što karakterizira trenutni trenutak jeste stepen u kojem eskalacija u jednom području može izazvati lančane reakcije u drugim. Dok je Washington fokusiran na Karibe i pregovore o okončanju rata u Ukrajini, američki kreatori politike ne bi trebali zanemariti rizik od obnove krize na Bliskom istoku.
Iran i rekonstrukcija odvraćanja putem "posrednika"
Iranska regionalna strategija dugo se oslanjala na model odvraćanja izgrađen oko posrednika (milicije), napada dugog dometa i strateške dvosmislenosti, umjesto na direktnu konfrontaciju između država.
Ovaj model ima za cilj nametanje troškova protivnicima tako što će Iran izolirati od direktne odmazde. Prema procjenama SAD-a i UN-a, Iran posjeduje najveće raketne snage na Bliskom istoku i nastavlja ulagati u podzemne baze i proizvodne kapacitete. Ove sposobnosti dopunjuju oružane grupe u Libanu, Gazi, Iraku, Siriji i Jemenu.
Za Izrael, ova arhitektura predstavlja egzistencijalnu prijetnju. Napad Hamasa 7. oktobra 2023. godine fundamentalno je promijenio percepciju prijetnje, dokazujući da grupe povezane s Iranom mogu nanijeti strateške udare bez trenutnog izazivanja regionalnog rata. Izrael je jasno stavio do znanja da više neće dozvoliti Iranu da ponovo uspostavi okruženje koje omogućava takve napade u budućnosti.
Hezbollah i neuspjeh državne vlasti u Libanu
Hezbollah ostaje vojno najsposobnija grupa povezana s Iranom. Procjenjuje se da posjeduje desetine hiljada projektila, uključujući precizne sisteme koji mogu pogoditi duboko u izraelsku teritoriju. Rezolucija UN-a 1701, kojom je okončan rat 2006. godine, zahtijeva razoružanje nedržavnih grupa u južnom Libanu.
Ipak, dvije decenije kasnije, Hezbollah je odbio da se razoruža. Libanska vlada i vojska su priznale, prećutno ili otvoreno, da nemaju kapacitet ili unutrašnji konsenzus da silom sprovedu ovu rezoluciju. Ova realnost je oblikovala izraelsko planiranje.
Zvaničnici u Tel Avivu ovo ne vide samo kao nedostatak volje, već i kao nesposobnost libanonske države. Tenzije su se pogoršale jer Iran nastavlja da snabdijeva Hezbollah finansijskim sredstvima i oružjem, prkoseći krhkom primirju iz 2024. godine.
Gaza: Blokada druge faze
U Gazi, Hamas ostaje naoružani politički akter, uprkos vojnim operacijama. Odbacio je razoružanje kao uslov za prekid vatre. Američki prijedlog za "drugu fazu" predviđa prelazak na stabilnu upravu, ali nijedna arapska država ili međunarodna sila nije se obavezala da će razoružati Hamas silom. Arapske države ne žele direktan sukob sa Hamasom. Ovaj jaz čini Izrael skeptičnim da bilo kakav privremeni sporazum može garantovati dugoročnu sigurnost, smatrajući deeskalaciju bez razoružanja jednostavno odgađanjem tekućeg sukoba.
Rizik od kaskadne eskalacije
Glavni rizik je „kaskadna eskalacija“: borbe u Gazi mogle bi zapaliti sjevernu granicu; sukob s Hezbollahom mogao bi dovesti do direktnog sukoba s Iranom; a to bi moglo potaknuti Hute da blokiraju Crveno more ili napadnu Izrael.
Istovremeno, grupe u Iraku mogle bi povećati napade na američke baze. Ovi scenariji nisu teorijski, već odražavaju ponavljajuće obrasce iz protekle decenije, koji su sada opasniji zbog kraćih rokova.
Šta bi SAD trebale učiniti?
Američka politika treba da teži postizanju stanja u kojem je sigurnost Izraela održivo zagarantovana i u kojem regionalni akteri shvataju da daljnja eskalacija ne donosi nikakvu stratešku korist.
To zahtijeva, prije svega, vraćanje odvraćanja, fokusirajući se na jačanje regionalne odbrane, a ne na jednostavna, privremena primirija. Također je neophodno da sporazumi u Gazi ili Libanu budu zasnovani na stvarnim mehanizmima implementacije i razoružanja, idući dalje od pukih diplomatskih težnji koje često ostaju mrtvo slovo na papiru.
Nadalje, uspješno upravljanje krizama zahtijeva uspostavljanje sigurnih komunikacijskih kanala kako bi se izbjegle bilo kakve pogrešne procjene koje bi mogle izazvati sukob.
Iako regija još nije u punom ratu, margina za greške je značajno smanjena. Stoga, sprječavanje krize velikih razmjera zahtijeva rješavanje struktura koje omogućavaju rat, a ne samo gašenje trenutnih požara.
