Zapad je godinama tretirao Aleksandra Vučića s nekom vrstom hladnog pragmatizma: ne zato što je nužno bio "rješenje", već zato što je djelovao kao čovjek koji je Srbiju držao pod kontrolom, a Balkan na prihvatljivoj temperaturi...
Više od decenije, Aleksandar Vučić je održavao Srbiju pod modelom moći koji je odolio skandalima, protestima, krizi na Kosovu i kritikama iz inostranstva. Svoj autoritet je izgradio na formuli koja je izgledala jednostavno, ali je bila vrlo funkcionalna: kontrola nad institucijama, dominacija javnog narativa putem medija, stranački aparat koji se proteže na administraciju i ekonomiju, te stalna ravnoteža između Zapada i Rusije. U ovom modelu, Vučić se prodavao kao "garant stabilnosti", jedini čovjek koji je mogao držati situaciju pod kontrolom u regiji u kojoj je sve moglo eksplodirati.
Dugo je ovo funkcionisalo. Svaka kriza se transformisala u argument za više moći: ako je bilo tenzija, bila je potrebna „snažna ruka“; ako je postojao pritisak spolja, bio je potreban „dobar vođa“ koji „ne bi prodao zemlju“; ako je postojalo nezadovoljstvo iznutra, bio je potreban „smirenost“ jer je „alternativa haos“. To je logika personalističkih režima: vladati ne rješavanjem problema, već upravljanjem strahom od propadanja.
Ali danas se pitanje „da li dolazi kraj Vučiću?“ čuje sve češće ne zato što je opozicija odjednom jača, već zato što njegov model pokazuje znakove istrošenosti. A ono što ovu situaciju čini opasnijom za njega jeste činjenica da pritisak ne dolazi iz jednog pravca. Dolazi istovremeno s ulice, od socijalnog nezadovoljstva, iz Brisela, od pitanja Kosova, od slabljenja nekih njegovih saveznika i od imena koje ga i dalje prati poput političke i diplomatske sjene: Milan Radoić.
Protesti u Srbiji su se dešavali i ranije, ali ono što se sada vidi ima značajnu razliku: više ne izgleda kao emocionalni izliv koji blijedi nakon nekoliko dana, već kao nagomilani umor koji se pretvara u upornost. Nije samo stvar ekonomije ili sljedećeg skandala; to je osjećaj da je sistem zatvoren, da institucije ne funkcionišu kao institucije, da pravda više nije garancija, da mediji ne informišu, već disciplinuju, i da je korupcija postala službeni jezik države. Kada društvo dođe do ove tačke, opasnost za vlast nije sam protest, već trenutak kada ljudi počnu više da ne prihvataju strah kao pravilo igre. Jaki režimi posrću kada građani izgube osjećaj da se "ne isplati", i to se, u Srbiji, čini se, postepeno mijenja.
Istovremeno, Vučić osjeća da njegov evropski štit više nije tako jak kao nekada. Gubitak Viktora Orbána ima implikacije koje sežu dalje od Mađarske. Orbán je bio svojevrsna zaštita unutar EU: figura koja je mogla ublažiti kritike, relativizirati pritiske i ostaviti utisak da je neliberalni model evropski trend, a ne balkanska devijacija. Kada takav saveznik oslabi, Srbija postaje izloženija, a Vučić mora skuplje platiti za istu toleranciju koju je nekada uživao od nekih centara odlučivanja. Zapad godinama toleriše Vučića jer ga je smatrao "neophodnim" za regionalnu stabilnost. Ali ta logika se dovodi u pitanje kad god stabilnost koju obećava počne izgledati kao opasna pat pozicija ili ona izgrađena na kontrolisanim tenzijama.
U ovoj jednačini, Kosovo je postalo više teret nego karta. Godinama je služilo kao moćan instrument za Vučića: ponekad za unutrašnju mobilizaciju, ponekad za pritisak na Prištinu, ponekad kao adut za pregovaranje s Briselom i Washingtonom. Ali nakon Banjske, cijena je značajno porasla. Oružani napad iz septembra 2023. nije percipiran isključivo kao sigurnosni incident. Za mnoge međunarodne aktere, promijenio je način na koji se percipira uloga Beograda. A budući da se takvi događaji ne dešavaju u vakuumu, Banjska je skrenula pažnju na staro, ali sada akutnije pitanje: koliko je Vučić nekada imao kontrole nad onim što se dešavalo na sjeveru Kosova, a koliko to toleriše zbog političke koristi?
Evo dolazi Milan Radoićić, ime koje ovo pitanje čini još težim za Vučića. Ključni čovjek u terorističkoj grupi koji je priznao da je učestvovao u napadu u Banjskoj i koji sada nema problema da zahtijeva da mu se sudi za zločin koji je počinio. Činjenica da je Radoić preuzeo odgovornost za Banjsku, a ipak ostao na slobodi u Srbiji, stvorila je ozbiljnu prazninu u kredibilitetu. Za mnoge na Zapadu, ovo se više ne smatra isključivo pravosudnim pitanjem, već političkim testom: postoji li državna volja za odgovornošću ili se štite ljudi koji se smatraju korisnim za sheme utjecaja i kontrole na terenu?
Ovdje Vučić upada u ozbiljniju zamku nego u prethodnim krizama. Ako ozbiljno shvati Radoića i više se okrene zapadnim zahtjevima, rizikuje da uvrijedi dio svoje nacionalističke baze i, što je još važnije, da poremeti domaće mreže moći koje su sistem držale na okupu. Ako ne djeluje, onda se povećava međunarodna cijena: diplomatski pritisak, uslovljavanje podrške, rastući skepticizam i osjećaj izolacije koji mu ne koristi ni ekonomski ni politički. To je zamka: šta god da uradi, plaća cijenu. A kada lider ne može izbjeći cijenu manevrisanjem, počinje izgledati manje nepobjedivo.
Da li ovo znači da je kraj blizu? Ne nužno.
Vučić i dalje kontroliše mnoge mehanizme moći: institucije, medije, sigurnosni aparat, ekonomsko pokroviteljstvo. Ali pitanje danas nije da li on ima moć; pitanje je da li njegov model gubi održivost. I ovdje su znaci jasniji nego prije. Protesti ne jenjavaju lako. Socijalno nezadovoljstvo se produbljuje. Kosovo proizvodi političke troškove, ne samo za Prištinu, već i za Beograd. Međunarodni pritisak postaje sve uslovniji. Vanjski saveznici koji su nekada služili kao štit slabe. A sjena Radoića i dalje se zadržava na stolu kao problem koji se ne može zatvoriti deklaracijama.
Vučić je izgradio svoju moć upravljajući tenzijama. Ali opasnost za njega danas je u tome što se neke od tih tenzija više ne čine upravljivima na stari način. Kada se krize koje koristi za vladanje počnu gomilati, one više ne jačaju njegovu moć, već je troše. I to je velika promjena trenutka: prvi put, kombinacija puta, međunarodnog pritiska, Kosova i sjene Milana Radoića čini da Vučićeva moć izgleda ranjivija nego ikad, ne zato što je iznenada oslabio, već zato što njegov model stari, gubi kredibilitet i počinje proizvoditi više troškova nego koristi.
Neodvajanje od Rusije kao strateški teret
Zapad je godinama tretirao Aleksandra Vučića s nekom vrstom hladnog pragmatizma: ne zato što je on nužno bio "rješenje", već zato što je izgledao kao čovjek koji je držao Srbiju pod kontrolom, a Balkan na prihvatljivoj temperaturi. Stabilnost, čak i kada je dolazila uz moralni i politički kompromis, smatrala se prihvatljivom cijenom. Danas ta računica ne uspijeva. A glavni razlog ima ime: Rusija. Srbija i dalje odbija potpuno usklađivanje s vanjskom politikom Evropske unije prema Moskvi. Nije se pridružila sankcijama. Drži političke kanale otvorenima. U energetici, diplomatiji i javnom diskursu, Rusija se i dalje ne tretira kao agresor, već kao historijski saveznik. Beograd to naziva "neutralnošću".
Ali u Evropi koja je ušla u doba sigurnosti, takva „neutralnost“ zvuči kao izgovor. U zapadnim prijestonicama, ono što Srbija prodaje kao ravnotežu sve se više čita kao namjerna dvosmislenost: dobijamo koristi od EU, održavamo veze s Kremljom i koristimo dvosmislenost kao instrument pritiska. To je suština problema: Vučić ne pokušava balansirati kako bi preživio kao mala država između blokova; on koristi balansiranje kao strategiju moći.
U Briselu i Vašingtonu postaje sve jasnije da zemlja kandidat za EU ne može istovremeno igrati ulogu evropskog partnera i održavati privilegovane odnose sa Kremljom. To više nije pitanje diplomatskog protokola; to je pitanje strateške koherentnosti.
U klimi u kojoj se Rusija doživljava kao direktna prijetnja, svaka „siva zona“ predstavlja rizik. A Srbija pod Vučićem je postala upravo to: siva zona ruskog utjecaja, s alternativnim kanalima, dvostrukom retorikom i vanjskom politikom koja često izgleda kao vječni pregovori, a ne smjernice.
Zapad može mnogo toga tolerisati zarad stabilnosti, ali teško toleriše bilo šta što podsjeća na širenje ruskog uticaja u srcu Evrope. Vučićev problem je što je svoj politički model izgradio na dvije glavne koristi: Prvo, unutrašnja korist: Rusija služi kao simbol, kao emocija, kao ideološki "štit" i kao sredstvo za hranjenje dijela javnog mnjenja. Drugo, vanjska korist: time što se ne odvaja u potpunosti od Moskve, on zadržava pregovaračku kartu prema Zapadu. Neizrečena, ali razumljiva poruka je sljedeća: "Ako me ne tretirate kao nezamjenjivog, mogu se negdje drugdje skliznuti." Ova strategija jednostavno postaje sve manje funkcionalna. Jer Zapad više ne traži "upravljanje krizama" kao apsolutni prioritet; on traži harmonizaciju.
