Željka Cvijanović, članica Predsjedništva BiH i jedno od najprepoznatljivijih lica SNSD-ove vlasti, hladnokrvno je prijavila da je mužu i sinu “pozajmila” 140.000 KM – bez kamata, bez obaveza, kao da je banka, samo što se ovdje ne radi o banci, nego o porodičnom sefu punom novca za koji niko ne pita odakle dolazi.
To nije samo bezobrazluk, to je institucionalizovana poruka svima: država je naša, vi ste naši taoci, a zakoni su samo dekor u predstavi zvanoj BiH.
Porodični biznis pod državnim kišobranom
Firma “Prim”, u vlasništvu njenog muža i sina, već godinama ubire desetine miliona maraka kroz projekte, budžetske transfere i tendere. Najskandalozniji primjer je 25 miliona KM za ATP turnir “Srpska Open” – događaj koji je vlast reklamirala kao “promociju Republike Srpske i regiona”, dok je stvarna svrha bila jedno: pretočiti javne pare u privatne račune.
Ova beskamatna “pozajmica” od 140.000 KM nije ništa drugo nego simbolika jedne porodične imperije. Dok obični građani mole banke za kredit od 3.000 ili 5.000 KM, uz kamate koje im pojedu pola plate, Cvijanovići se igraju banke i uzajamno posuđuju stotine hiljada – bez ikakvih pravnih posljedica.
Gdje su institucije? U džepu vlastodržaca
Zakon o sukobu interesa u BiH je mrtvo slovo na papiru. Komisija za sukob interesa je neutralisana, tužilaštva RS-a se svode na puku fasadu, a Sud BiH nema ni volje ni hrabrosti da dira u svete krave vlasti. Umjesto da reaguje, sistem šuti.
Najbanalnije pitanje – otkud Željki Cvijanović 140.000 KM da ih pokloni porodici? – niko ne smije postaviti. Nema pitanja o porezu, nema pitanja o porijeklu novca, nema pitanja o potencijalnom pranju novca. Zašto? Zato što su institucije pretvorene u pse čuvare koji ne štite zakon, nego svoje političke gospodare.
Politički holding, a ne država
SNSD i slične stranke odavno nisu političke organizacije. To su porodične holding kompanije. Narod kroz poreze i kredite puni budžet, budžet se prazni kroz fiktivne projekte, grantove, sumnjive tendere i manifestacije. Novac završi u privatnim firmama političara i njihove rodbine, a narod zauzvrat dobije – dugove, siromaštvo i poniženje.
BiH je tako pretvorena u mafijašku verziju monopola: ko ima partiju, ima i firmu, ko ima firmu, ima i državu.
Evropski put? Farsa za Bruxelles
Dok evropski zvaničnici u Sarajevu drže govore o reformama i evropskom putu, pred njihovim očima politička elita uništava osnovne stubove pravne države. Slučaj Cvijanović je ogledni primjer: kako možete pregovarati o borbi protiv korupcije, ako prva imena vlasti javno priznaju sukob interesa, a institucije ih pritom štite?
Ovakve afere jasno pokazuju da BiH nije kandidat za EU – ona je kandidat za studiju slučaja o tome kako kleptokratija može funkcionisati pod evropskim zastavama i retorikom. Bruxelles, svjesno ili ne, postaje saučesnik u normalizaciji pljačke.
Država kao privatni sef
Ako je Željkina “beskamatna pozajmica” legalna i legitimna, onda građani BiH više nemaju državu. Oni imaju privatnu kasicu-prasicu političke elite, kojoj niko ne smije zaviriti u džep. BiH nije zarobljena država – ona je opljačkana država, u kojoj se sistem pretvorio u oružje protiv naroda, a u korist porodica koje je vode.
Pravo pitanje nije da li će neko odgovarati – već koliko dugo građani mogu gledati kako se njihova budućnost topi u tuđim sefovima, prije nego što shvate da bez otpora nema ni života, ni pravde, ni države.
