Zamjenik ministra odbrane Bosne i Hercegovine Aleksandar Goganović odlučno se usprotivio prijedlogu da se budžet Ministarstva odbrane poveća za 28 miliona maraka, namijenjenih modernizaciji i naoružavanju Oružanih snaga BiH.
Njegovo objašnjenje zvuči kao prepisano iz udžbenika politike “srpskog sveta”: “Ni ono što je ranije odobreno nije potrošeno, od koga se branimo? Neće nas napasti susjedi.”
Takva izjava ne samo da je naivna, nego i opasno pogrešna. Goganović ili svjesno zatvara oči, ili glumi slijepilo pred činjenicom da se upravo susjedne države ubrzano naoružavaju.
Dok BiH spava, region se sprema za rat ili za demonstraciju sile
Srbija je posljednjih godina uložila milijarde eura u nabavku ruskih i kineskih aviona, helikoptera, oklopnih vozila i raketnih sistema. Njihove vojne parade redovno prikazuju snagu koja daleko nadmašuje potrebe “odbrane vlastitih granica”.
Hrvatska je kupila borbene avione Rafale, modernizuje tenkovski i artiljerijski arsenal, a sve se češće govori i o uvođenju obaveznog vojnog roka. Međutim, Goganović nikada ne postavlja pitanje: “Od koga se oni brane?”
Prema njegovoj logici, Bosni i Hercegovini ne treba ništa osim uniformi i čizama – i to ako su na sniženju. Oružane snage, kaže, bolje je koristiti za pomoć kod poplava i požara nego za vojnu odbranu zemlje. Ukratko: za poplave grablje, za požare metle, a ako dođe do prijetnje – valjda će nam susjedi posuditi poneki tenk ili dron.
Goganović protiv povećanja vojnog budžeta: „Nema prijetnji, a vojnici nemaju ni nove čizme“
Historija nas je naučila koliko je opasna nespremnost
BiH je takav scenarij već preživjela. Početkom devedesetih, dok su mnogi ponavljali “rata neće biti”, prijetnja je došla munjevito i smrtonosno. JNA, koja je formalno trebala da brani sve narode, pretvorila se u oružje otvorene agresije.
Naoružanje plaćano i iz Sarajeva, i iz Bihaća, i iz Mostara završilo je na tenkovima i haubicama koje su razarale te iste gradove. Vlasti tadašnje Republike BiH su gotovo naivno predale oružje Teritorijalne odbrane ili ga nisu uspjeli zaštititi, vjerujući da prijetnje nema.
Rezultat? Prvih mjeseci 1992. godine mnogi gradovi su pali nespremni, a oružje smo morali otimati iz kasarni JNA – iz zgrada i vojnih objekata građenih našim novcem i na našoj zemlji. Taj gorki nauk plaćen je hiljadama života.
Ignorisanje prijetnji – najopasniji saveznik agresora
Goganović očito zaboravlja ili namjerno prešućuje lekcije koje su građani BiH naučili na najteži mogući način. Rat ne dolazi najavljen, a prijetnja se uvijek pojavi onda kada država djeluje najslabije i najnespremnije.
Izreka kaže: “Spremaj se kao da će sutra biti rat, a živi kao da će sto godina biti mir.” Nažalost, u zemlji gdje zamjenik ministra odbrane javno poručuje da “nema od koga da se branimo”, poruka je jasna – nebriga i podcjenjivanje opasnosti postaju zvanična politika.
Čiji interes Goganović zapravo štiti?
Ako se državni zvaničnik protivi jačanju vlastite vojske, dok istovremeno susjedne zemlje troše milijarde na oružje, postavlja se logično pitanje: u čijem interesu on radi?
Sigurno ne u interesu države u kojoj prima platu. Njegove poruke više odgovaraju Beogradu i Zagrebu nego Sarajevu. Dok Srbija i Hrvatska jačaju svoje vojske, Goganović bi da BiH ostane nenaoružana, svedena na logistiku za prirodne nepogode.
A historija je pokazala da onaj ko vjeruje da prijetnje nema – prvi postaje meta.
Nebriga kao strategija poraza
Bosna i Hercegovina ne traži eskalaciju, ali mora imati pravo na sigurnost. Oružane snage BiH nisu luksuz nego garancija opstanka države. Svaki političar koji to negira – svjesno ili nesvjesno – radi protiv interesa zemlje.
Aleksandar Goganović, zamjenik ministra odbrane, upravo to čini. I dok se on pita “od koga se branimo”, susjedi na to pitanje odavno imaju spreman odgovor – od koga žele i kako žele. A mi? Hoćemo li ponovo čekati da nam prijetnja pokuca na vrata, nespremni i nezaštićeni?
