Dok pepeo tuzlanskog požara još nije ohlađen, a bolne slike izgubljenih života kruže društvenim mrežama, zemlja u kojoj se tragedije ponavljaju kao vremenska prognoza još jednom pokazuje da nema sistem, nema refleks, nema savjest.
Sve što ima – jeste memorijska rupa u kojoj svaka nesreća traje tri dana, dok se ne pojavi nova. I tako, iz godine u godinu, iz dima u dim, iz suza u suze, Bosna i Hercegovina postaje društvo bez ogledala – jer niko više ne želi da vidi lice odgovornosti.
Tragedija u Donjoj Jablanici odnijela je 19 života. Godinu dana kasnije – nema ni krivične odgovornosti, ni institucionalne katarze, ni imena. Samo vječno “u toku je istraga”. Taj eufemizam za odlaganje pravde postao je nova državna himna. I dok se spisi premeću po ladicama, majke pale svijeće, očevi ćute, a vlast nas uvjerava da „nema elemenata krivične odgovornosti“.
U međuvremenu, Tuzla gori. Djeca stradaju. Porodilje umiru. Maloljetnice bivaju iskorištavane. Štićenici Pazarića zlostavljani. Korupcija razjeda svaku poru. I opet – niko. Ni ostavke, ni smjene, ni odgovora. Samo saopštenja o „empatiji“ i „sistemskoj borbi“. Ako je ovo borba, onda smo svi taoci jedne države koja se bori protiv samog smisla postojanja.
Država bez refleksa: Aparat koji ne diše
U normalnom društvu, tragedija pokreće reakciju. U Bosni i Hercegovini – pokreće pranje ruku. Svaka institucija ima svoj izgovor: „nije naša nadležnost“, „čekamo nalaz vještaka“, „formirana je komisija“. I tako se cijeli sistem pretvara u beskrajnu administrativnu spiralu u kojoj ništa ne završava, a sve traje vječno.
Kada gori zgrada u Tuzli, svi su šokirani. Kad umre dijete zbog propusta ljekara, svi su „zgroženi“. Kad žena postane nova žrtva femicida, svi „osuđuju nasilje“. Ali dan poslije – zaborav. Jer empatija u ovoj zemlji traje do prvog dnevnika.
Ovaj sistem nije trom – on je svjesno paralizovan. Parazitski aparat koji funkcioniše samo kada treba zaštititi privilegovane. Kada stradaju obični ljudi, država se pretvara u nemog posmatrača koji glumi šok i tugu, dok u pozadini piše nova saopštenja o „aktivnostima koje se planiraju“.
Jablanica, Tuzla, Pazarić – tri slike jedne bolesti
Nema većeg dokaza institucionalnog raspada od činjenice da se Bosna i Hercegovina već godinama suočava s istim problemima – i svaki put reaguje kao da je iznenađena.
Donja Jablanica (2023.) – devetnaest mrtvih. Istraga traje, odgovora nema.
Tuzla (2025.) – požar, mladi životi ugašeni. Krivci će, kao i uvijek, biti „tehničke nepravilnosti“ i „nesretne okolnosti“.
Pazarić (godinama) – zlostavljanje djece i štićenika. Umjesto hapšenja, smjene direktora i „posebni nadzori“.
Femicidi (svakog mjeseca) – dok muškarci ubijaju, država šuti, a političari dijele statuse.
Svi ovi slučajevi imaju zajednički imenitelj – nepostojanje odgovornosti. U ovoj zemlji niko nije kriv. Kriv je sistem, a sistem nema lice.
Kultura nekažnjivosti: Od vrha vlasti do dna društva
Ova država je odavno prestala razlikovati tragediju od statistike. Svaka smrt, svaka nesreća, svaka ljudska drama postaje tek brojka u izvještaju. A iza tih brojki – žive ljudi koje je država izdala.
Ne postoji osjećaj moralne ili političke odgovornosti. Ministri ne podnose ostavke, direktori ne gube funkcije, institucije ne priznaju greške. Svi su nevini, dok narod plaća ceh njihove nekompetencije. Naše institucije funkcionišu kao štit za one na vlasti – ne kao servis građana.
Jer, u Bosni i Hercegovini, odgovornost je smrtna presuda karijeri – a sistem je stvoren da karijere prežive sve, čak i mrtve građane.
Ravnodušnost kao nova nacionalna ideologija
Najopasnije od svega nije ni korupcija, ni neznanje, ni nemar – već ravnodušnost.
Ljudi više ne očekuju da će neko odgovarati. Ne vjeruju u pravdu, ne traže istinu, ne postavljaju pitanja. Jer su naučili da svaka borba protiv sistema znači – borbu protiv zida.
Ravnodušnost je postala novi oblik preživljavanja. I dok građani šute, vlast slavi stabilnost – stabilnost u kojoj se ništa ne mijenja, i niko nikada ne odgovara.
Zemlja u kojoj mrtvi imaju više dostojanstva od živih
Bosna i Hercegovina danas nije država koja brani svoje građane – ona je država koja ih nadživljava, bilježi i zaboravlja. Zemlja u kojoj mrtvi imaju više dostojanstva od onih koji ih preživljavaju. Zemlja u kojoj institucije postoje samo da bi dokazale da su nemoćne.
Tragedije u Tuzli, Jablanici, Pazariću nisu izolovani incidenti – to su simptomi raspadnutog društva u kojem je život postao najjeftinija valuta. A sve dok ne bude imena, funkcija i lica uz svaku tragediju – svaka naredna biće samo pitanje vremena.
Kada institucije šute, tragedije govore. A kad se društvo navikne na njihov jezik – tad više nema povratka.
