Dok Bosna i Hercegovina već godinama stoji na rubu evropskih integracija, njeni vladari — ljudi koji bi trebali biti motor promjena i napretka — zapravo su više sposobni za organizovanje časova fizičkog vaspitanja nego za vođenje kompleksne diplomatske politike.
Ova situacija, koja neodoljivo podsjeća na tragikomediju, postavlja ozbiljna pitanja o stanju političkog sistema u zemlji.
Uzmimo za primjer Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova, koji je, umjesto da nosi težinu svog položaja s potrebnim znanjem i iskustvom, odjednom postao simbol potpunog srozavanja kriterija. Kako je moguće da se na mjesto koje zahtijeva dugogodišnje obrazovanje i diplomatsku sposobnost postavi profesor fizičkog vaspitanja? Ova groteskna situacija ne samo da izaziva podsmijeh, već i duboku zabrinutost. Ako su oni koji vode našu zemlju sposobni jedino za organizovanje sportskih takmičenja, kakva je to politika koju provode?
S druge strane, Staša Košarac, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, dodatno potvrđuje tezu o potpunom ignorisanju stručnosti i kompetencija. Njegova karijera, koja se više oslanja na političke veze nego na bilo kakvo relevantno obrazovanje ili iskustvo, ponovo pokazuje da je Bosna i Hercegovina postala vrtić političkih amatera koji su se upustili u kompleksne međunarodne odnose bez imalo razumijevanja. Kako očekivati od takvih ljudi da vode zemlju ka prosperitetu, kada se njihova znanjažu vrte oko osnovnog školovanja, a ne stručnih vještina?
Ono što je još alarmantnije jeste degradacija kriterija za ulazak u državne službe. Dok su nekada kriterijumi bili strogi, danas svako ko ima političku podršku može zauzeti ključnu poziciju. Izbori za ambasadore postali su farsa u kojoj stranačke politike i dogovori prevladavaju nad znanjem i iskustvom. Ova situacija postavlja pitanje: da li ćemo ikada imati pravu diplomatiju ili ćemo se stalno vrtjeti u krug?
Nesposobnost vlasti je samo jedan dio problema; oni aktivno sprječavaju sposobne ljude da se uključe u proces donošenja odluka. Dok se politički ministri bore za vlastite interese, naši najbolji umovi ostaju marginalizovani, bez mogućnosti da pokažu svoje sposobnosti. S obzirom na ovo, postaje jasno da Bosna i Hercegovina ne može napredovati pod trenutnim okolnostima. Ako se ova vlast ne promijeni, ostavićemo budućim generacijama samo izgubljene prilike i sramotu koju je teško oprati.
Dodatno, ova vlast koristi medijske spinove kako bi zamaglila istinu i skrenula pažnju sa svojih vlastitih neuspjeha. Dok se bave političkim igrama i manipulacijama, ključna pitanja ostaju nerazjašnjena. Ova vlada je privatizovala ministarstva, pretvorivši ih u feude nesposobnih političara koji više brinu o vlastitim interesima nego o dobrobiti društva.
Naša sudbina, nažalost, izgleda kao beskrajna borba s nesposobnim vlastima koje ne prepoznaju prave vrijednosti. Da li ćemo ikada imati pravu diplomatiju i demokratiju? S obzirom na trenutne trendove, čini se da će nas ova agonija pratiti još dugo. Stoga, ako Bosna i Hercegovina želi postati dio evropske zajednice, mora se suočiti s brutalnom istinom: ne možemo ići naprijed s ovom vlašću koja se više brine o očuvanju ličnih interesa nego o stvarnom napretku.
Kada pogledamo situaciju iz šireg ugla, jasno je da se nalazimo u labirintu političke apatije i korupcije. U tom labirintu, političke marionete igraju svoju igru, dok se sudbina države i njenih građana sve više prepušta slučaju. Naša politika nije ništa drugo do cirkus nesposobnosti, gdje se stručnjaci gube u moru neznalica.
Moraće proći još mnogo godina da se uspostavi prava diplomatija i prava demokratija, ali hoće li to ikada biti moguće? S obzirom na stanje stvari, Bosna i Hercegovina se suočava s mračnom budućnošću, ukoliko se ne probudimo i ne preuzmemo odgovornost za svoju sudbinu. Kroz prozor ove države gledamo u prazninu, dok se nadamo da ćemo jednog dana pronaći put ka svjetlijoj budućnosti. No, bez promjene u samom srcu vlasti, ostajemo zarobljeni u ovoj tragikomediji, a prava vrijednost znanja i stručnosti će nastaviti da leži u prašini.
