U Bosni i Hercegovini više niko nije šokiran. Ne zato što su ljudi ravnodušni, već zato što su godinama sistematski dresirani da očekuju najgore.
Afera “Spengavanje”, u kojoj su u javnost procurile poruke između premijera Federacije BiH Nermina Nikšića i v.d. direktora Federalne uprave policije Vahidina Munjića, nije nikakav izuzetak — to je novo poglavlje u beskrajnom romanu korupcije, pisanom rukom političkih moćnika, a plaćenom krvlju i suzama građana.
U državi koja je odavno izgubila kompas, zapošljavanje preko veze više nije sramota — to je standard. Ako se ne znaš “snaći”, ako nemaš “čovjeka gore”, ako ne znaš kome se obratiti s kovertom — sistem te gazi, ismijava i marginalizira.
Zato se danas u BiH ne govori o poštenju, nego o “naivnosti”. Ne o pravdi, nego o “realnosti”. A kada poštenje postane sinonim za glupost, onda moral prestaje biti vrijednost, a postaje mana.
“Spengavanje” – kad država sama sebe uhvati u laži
U svakoj normalnoj zemlji, objava poruka koje jasno ukazuju na dogovore o zapošljavanju bila bi politički zemljotres. U Bosni i Hercegovini, to je tek prolazna vijest između vremenske prognoze i fudbalskog rezultata. Jer ovdje se skandali ne rješavaju — oni se pretvaraju u sapunice koje se razvlače do besvijesti dok javnost ne zaboravi o čemu se uopće radi.
Premijer Nikšić “ne zna”, direktor Munjić “čeka odluku”, Odbor “žurno reaguje”, Tužilaštvo “postupa po prijavi”... Sve poznato. Sve već viđeno. To su fraze kojima se u ovoj zemlji prekriva korupcija — jezik institucionalne šutnje, jezik političkog licemjerja.
Jedan član Odbora, Arben Murtezić, kratko je izjavio da su “žurno reagovali”, ali da se “ne može ništa reći dok postupak traje”. Dakle, ista priča koju slušamo decenijama: „Postupak traje“, a pravda ne dolazi.
Narod koji plaća mito da bi preživio
Da bi shvatili dubinu propasti, dovoljno je poslušati obične građane.“Ljudi uzimaju kredite da bi platili da im dijete dobije posao u instituciji.”Ta rečenica, izrečena tiho, nosi težinu čitavog društvenog poraza.
U zemlji u kojoj su univerziteti fabrike diploma, konkursi igrokazi, a državne firme utočišta za rodbinu i partijske poslušnike, rad, znanje i poštenje više ništa ne znače. Uspjeh se ne mjeri sposobnošću, nego vezom. A moralni kompas se okreće prema smjeru vjetra — onog koji puše iz kabineta vladajuće stranke.
To je ono što su političari uspjeli uraditi: ubili su vjeru u pravednost, a s njom i nadu da se poštenjem može naprijed.
Kad su korumpirani moćniji od istine
Ova afera je pokazala još jednu ružnu istinu:
Više se istražuje kako su poruke procurile nego šta u njima piše.
Dakle, u državi koja se hvali “vladavinom prava”, veći problem je zviždač nego lopov.
Umjesto da se kazne oni koji su dogovarali zapošljavanja preko političkih linija, sistem se okreće protiv onih koji su imali hrabrosti da istinu puste van.
To je poruka koju šalje BiH vlast svojim građanima:
Šuti, trpi i ne miješaj se.
Ako progovoriš, postat ćeš meta.
Ako se pobuniš, izgubit ćeš sve.
Zato danas imamo društvo u kojem je strah normalizovan, a tišina postala jedina valuta preživljavanja.
Institucije koje su postale kulise
Nezavisni odbori, komisije, inspekcije, tužilaštva, agencije — sve to lijepo zvuči na papiru.
U stvarnosti, to su kulise iza kojih sjede partijski pijuni.
Institucije više ne štite zakon, već političke šefove koji su ih postavili.
Zato u ovoj zemlji ne postoji odgovornost.
Političari ne daju ostavke.
Sudije ne odgovaraju.
Tužilaštva ne podižu optužnice ako to nije “odobreno odozgo”.
A građani, zarobljeni između apatije i bijesa, gledaju kako njihova država tone sve dublje, dok se oni bore da prežive dan do penzije — ako je dožive.
Moralna smrt države
“Spengavanje” nije afera.
To je autopsija države koja je već mrtva.
Jer gdje se u demokratskom društvu korupcija zataškava, a ne sankcioniše — tu više nema demokratije.
Gdje se pošteni nazivaju naivnima, a lopovi “snalažljivima” — tu više nema moralnog poretka. I gdje se glas naroda više ne čuje — tu više nema države, samo privatni sistem za održavanje moći jedne kaste.
Bosna i Hercegovina danas živi u staklenom kavezu institucionalne hipokrizije.
Sve izgleda kao da funkcioniše — ima vladu, parlament, sudove, policiju, medije.
Ali ispod te fasade, sve je trulo. Sve se kupuje, sve se prodaje, sve se dogovara.
Kad država prestane da se stidi
Afera “Spengavanje” nije pokazala samo da su političari korumpirani — to znamo već odavno. Pokazala je nešto mnogo gore: da su izgubili i osjećaj srama.
Jer kada neko zna da ga je cijela zemlja vidjela u korupcionaškoj komunikaciji, a i dalje ostaje na funkciji — to znači da moral više ne postoji ni kao dekor.
Zato je BiH danas zemlja bez stida.
Zemlja u kojoj lopovi predaju etiku, prevaranti pišu zakone, a pošteni ljudi napuštaju državu jer više ne mogu disati u atmosferi licemjerja.
I ako iko još misli da će se nešto promijeniti “samo od sebe” — vara se.
Jer ova zemlja neće pasti zbog korupcije — ona će nestati zbog šutnje.
