Postoji jedna kultna rečenica iz stripa Alan Ford koja savršeno opisuje ono što se posljednjih godina dešava u Bosni i Hercegovini, a posebno u Federaciji BiH.
"Nije važno koliko narod ima, važno je da vlast ima odakle uzeti."
U originalu je to radio Superhik – pijani antiheroj koji je krao od siromašnih da bi davao bogatima. U Federaciji BiH taj koncept je, izgleda, podignut na nivo službene ekonomske politike.
Dok penzioneri broje marke pred apotekama, dok roditelji kalkulišu mogu li djeci kupiti knjige ili novu jaknu, dok desetine hiljada mladih pakuju kofere za Njemačku, Austriju i Irsku, Vlada Federacije BiH odlučila je podijeliti skoro 22 miliona KM privatnim kompanijama, od kojih mnoge godinama ostvaruju milionske profite.
Da stvar bude još apsurdnija, taj novac ne dolazi iz nekakvog čarobnog fonda. To je novac građana. Novac ljudi koji svaki mjesec plaćaju poreze, doprinose, akcize, registracije, takse, PDV i stotine drugih nameta.
Drugim riječima, konobar iz Zenice, radnik iz Tuzle, medicinska sestra iz Sarajeva i penzioner iz Mostara finansiraju kompanije koje već zarađuju milione.
Ako to nije definicija ekonomske perverzije, teško je pronaći bolju.
Milionerima pomoć, građanima računi
Vlada će, naravno, reći da se radi o "jačanju konkurentnosti", "podršci razvoju" i "podsticanju investicija". To uvijek lijepo zvuči na konferencijama za medije.
Međutim, iza birokratskih fraza krije se jednostavna činjenica.
Ako firma ostvaruje četiri, pet ili deset miliona maraka profita godišnje, zašto joj je potreban novac poreskih obveznika?
Ako je kompanija uspješna, tržišno konkurentna i finansijski stabilna, zar ne bi upravo ona trebala investirati vlastiti novac u novu opremu, digitalizaciju i razvoj proizvoda?
U svim normalnim ekonomijama država pomaže onima kojima je pomoć potrebna.
Kod nas se često pomaže onima koji već imaju dovoljno.
To više nije ekonomska politika. To je sistem privilegija.
Najveća prevara zove se "javni konkurs"
Političari vole isticati kako je sve urađeno po zakonu.
Naravno da jeste.
Problem nije u tome da li je nešto formalno zakonito.
Problem je što je sistem napravljen tako da legalizuje nepravdu.
Javni konkursi često su koncipirani na način da se unaprijed zna ko ima najveće šanse za prolaz.
Velike firme imaju armije računovođa, pravnika, konsultanata i menadžera. Oni znaju svaki detalj procedura, svaki formular i svaki kriterij.
Mali obrtnik koji vodi radionicu sa pet zaposlenih nema ni vremena ni resursa da učestvuje u toj administrativnoj olimpijadi.
Tako nastaje privid transparentnosti.
Na papiru svi imaju jednake šanse.
U stvarnosti ih nemaju.
I upravo zato najveći dio kolača gotovo uvijek završava kod najjačih igrača.
Federacija se zadužuje, ali para za poklone ima
Možda najšokantniji dio cijele priče nije ni sam iznos od 22 miliona KM.
Najšokantnije je vrijeme u kojem se taj novac dijeli.
Federacija BiH istovremeno planira nova ogromna zaduženja.
Vlast građanima objašnjava da su krediti neophodni kako bi se održala stabilnost budžeta.
Govori se o fiskalnim izazovima, potrebi finansiranja obaveza, javnim rashodima i održavanju likvidnosti.
Prevedeno na običan jezik:
Novca nema dovoljno.
I upravo u takvoj situaciji milioni odlaze privatnim kompanijama koje posluju profitabilno.
To je kao da čovjek uzme kredit da plati režije, a onda pola novca pokloni komšiji koji vozi novi Mercedes.
Nijedan ozbiljan ekonomista ne bi takav potez nazvao racionalnim.
Privatizacija budžeta
U Bosni i Hercegovini odavno postoji opasan fenomen koji se rijetko naziva pravim imenom.
To je privatizacija javnog novca.
Budžet formalno pripada svim građanima.
Ali način na koji se troši često stvara utisak da je riječ o privatnom fondu političkih elita.
Vlast raspolaže novcem koji nije zaradila.
Dijeli ga ljudima koje nije sama finansirala.
A zatim za taj novac traži političke poene.
Savršen posao.
Rizik snose građani.
Korist imaju odabrani.
Odgovornost ne snosi gotovo niko.
Gdje su reforme?
Da je cilj zaista bio pomoći privredi, postojale su desetine boljih rješenja.
Smanjiti doprinose.
Rasteretiti poslodavce.
Ukinuti parafiskalne namete.
Digitalizovati administraciju.
Ubrzati izdavanje dozvola.
Smanjiti birokratiju.
Graditi puteve, energetske objekte i industrijske zone.
To bi pomoglo svakom privredniku.
I malom i velikom.
I onom u Sarajevu i onom u Bihaću.
Ali za takve reforme potrebno je znanje, rad i politička hrabrost.
Mnogo je lakše podijeliti grantove i slikati se pred kamerama.
Račun će stići
Svaka marka koju danas vlast podijeli ima svog vlasnika.
To su građani Federacije BiH.
Svaki kredit koji se danas uzme jednog dana mora biti vraćen.
Ako ga ne vrate današnji političari, vratit će ga djeca današnjih građana.
Zato priča o 22 miliona KM nije priča o grantovima.
To je priča o modelu upravljanja državom.
Modelu u kojem se javni novac tretira kao politički plijen.
Modelu u kojem se zaduživanje predstavlja kao uspjeh.
Modelu u kojem građani finansiraju privilegije bogatih.
I zato najveće pitanje nije ko je dobio novac.
Najveće pitanje glasi:
Kako smo došli do toga da se milioneri predstavljaju kao žrtve kojima treba pomoć države, dok građani koji ih finansiraju jedva preživljavaju od prvog do prvog?
Dok na to pitanje ne dobijemo odgovor, Federacijom neće upravljati ekonomska logika.
Njome će upravljati Superhik.
