Kremljov lider je nakon objave Hamneijeve smrti uputio saučešće iranskom predsjedniku. Ali ništa više.
Ako je istina da se "prijatelji sastaju u nevolji", onda je Vladimir Putin spektakularno podbacio.
U subotu ujutro, dok su američke i izraelske rakete bombardovale Teheran, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi pozvao je svog ruskog kolegu Sergeja Lavrova da zatraži pomoć.
Ali sve što je dobio bila je solidarnost i obećanja verbalne podrške, uz oštru i jasnu osudu napada.
Moskva ne vjeruje, ili ne može vjerovati, iranskim suzama.
Jučer je, nakon potvrde o smrti ajatolaha Hamneija, i čelnik Kremlja slijedio Lavrovljev primjer.
"Molim vas da primite moje najdublje saučešće povodom atentata na vrhovnog vođu Islamske Republike Iran, Seyeda Alija Hamneija, i članove njegove porodice, počinjenog u ciničnom kršenju svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava", napisao je Putin u noti iranskom predsjedniku Masoudu Pezeshkianu.
Hamnei, prema riječima ruskog lidera, "ostat će u našoj zemlji zapamćen kao izvanredan državnik koji je dao veliki i saosjećajan doprinos razvoju prijateljskih odnosa između Rusije i Irana, podižući ih na nivo strateške saradnje".
Ništa više. Od pokretanja agresorskog rata u Ukrajini 2022. godine, Putin je promovisao narativ prvaka i branioca multipolarnog svijeta, svijeta koji odbacuje diktate Zapada predvođenog Amerikom. Ali u ključnim trenucima, car je uvijek nestajao. Gdje je Kremlj u svom času potrebe? Po treći put za nešto više od 15 mjeseci, Putin je prepustio lojalnog saveznika njegovoj sudbini.
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad platio je cijenu za slabo prijateljstvo Rusije u decembru 2024. godine, kada je Putin dozvolio pobunjenicima da napreduju sve do Damaska, ubrzavajući pad diktatora i kraj porodične satrapije, koju je prvo podržavao SSSR, a zatim i Rusija, a koja je trajala više od pola vijeka.
Bašar nije imao drugog izbora nego da prihvati ponudu azila u Moskvi, gdje živi u luksuzu.
Prije nekoliko sedmica na redu je bio venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro, kojeg je do tada podržavala i naoružavala Rusija, ali koji je ipak stajao po strani i posmatrao američki napad dok ga je direktno iz njegove palate odvodio u SAD, gdje je provodio dane u zatvoru na Manhattanu. Sada je na redu Iran, najnoviji i najjasniji primjer velikog raskoraka između Putinove retorike protiv neprihvatljive američko-zapadne hegemonije nad svijetom i stvarnosti, gdje ta hegemonija djeluje pred očima svih.
Fjodor Lukjanov, urednik za Rusiju u časopisu Global Politics i analitičar blisko povezan s Kremljom, uporedio je Hamneijevo ubistvo s ubistvom Muamera Gadafija 2011. godine, što je bio težak udarac Putinovom ugledu.
Zaista, u slučaju Irana, slab odgovor Rusije bio je očekivan. Već tokom 12-dnevnog rata u junu 2025. godine, kada je Izrael izvršio dugotrajno bombardovanje Irana koje je kulminiralo američkom akcijom protiv njegovih nuklearnih postrojenja, Putin je branio neutralni stav Rusije na Forumu u Sankt Peterburgu, čak spominjući činjenicu da "dva miliona bivših ruskih građana sada žive u Izraelu". Od tada, nerado izazivajući Donalda Trumpa, Moskva traži kontrolu štete, pokušavajući da poboljša odnose s Teheranom bez pretjerivanja: branila je suzbijanje domaćih protesta i prošlog decembra najavila prodaju Iranu raketa za lansiranje s ramena u vrijednosti od 500 miliona dolara. Osim toga, mornarice dvije zemlje izvele su zajedničku pomorsku vježbu, iako je Moskva simbolično učestvovala samo s jednim brodom.
Kada su započeli pregovori između SAD-a i Irana, Putin se također akreditirao kao posrednik, nudeći skladištenje iranskog obogaćenog urana na ruskom tlu, kao što je već učinio 2015. godine.
Ali sve je to bila samo farsa. Dok je Trump izvodio još jedan dramatičan puč, mogućnost da Rusija pohiti u pomoć svojim prijateljima ajatolahima nije čak ni spomenuta da bi se isključila.
Formalno, istina je da nema nikakvu obavezu, s obzirom na to da Ugovor o saradnji između dvije zemlje, potpisan 2025. godine, ne sadrži klauzulu o međusobnoj vojnoj pomoći u slučaju vanjske agresije. Ali nema sumnje da je odrubljivanje glave šiitskom režimu još jedan šamar caru i udarac ugledu Rusije, otkrivajući Putinove nerealne ambicije da igra u Ligi prvaka supersila.
Naravno, Putin će odmah imati koristi od iranske krize: rastuće cijene nafte će mu barem omogućiti da diše, povećavajući prihode koji su mu očajnički potrebni za nastavak rata u Ukrajini. Međutim, car se sada nalazi „u teškoj poziciji“, kako je rekao analitičar Carnegie Centra Aleksandar Baunov za Agence France-Presse, dodajući da „dva puta u dva mjeseca Putin nije uspio spasiti život barem jednog savezničkog diktatora.“
A ubica je njegov prijatelj Trump." Kao što se kaže, "sa ovakvim prijateljima, kome trebaju neprijatelji?"
