Bosna i Hercegovina se još jednom našla u apsurdnoj situaciji u kojoj se državni sistem drži kao talac političkih taktika, čekanja i kalkulacija. Odbijanjem da glasa za globalni fiskalni okvir za period 2026–2028. godine, premijer Federacije BiH Nermin Nikšić efektivno je zakočio cijeli budžetski mehanizam na državnom nivou, otvorivši novu rundu institucionalne blokade čije će posljedice osjetiti hiljade ljudi i kompletan aparat države.
Globalni fiskalni okvir nije politička deklaracija niti ideološki pamflet, već tehnički i zakonski preduslov za izradu budžeta institucija BiH. Bez tog dokumenta, budžet ne može ni formalno ni suštinski biti pripremljen. To znači da su plate, ugovorene obaveze, započeti projekti i funkcionisanje državnih institucija gurnuti u stanje neizvjesnosti, dok entiteti paralelno nastavljaju svoje budžetske procese bez ikakvih problema. Rezultat je još dublja fiskalna i institucionalna asimetrija u zemlji koja ionako funkcioniše na ivici održivosti.
Nikšićevo obrazloženje – čekanje odluke Ustavnog suda BiH o ustavnosti Vlade Republike Srpske – otvara dodatno pitanje političke odgovornosti. Ustavni sud je već razmatrao to pitanje, ali odluku odgodio. U međuvremenu, država ostaje blokirana. Fiskalni savjet, tijelo koje bi trebalo osigurati kontinuitet finansijskog sistema, pretvoren je u poligon za političko uslovljavanje, i to u trenutku kada su zakonski rokovi već probijeni.
Ovakav pristup nosi višestruke posljedice. Neusvajanje budžeta direktno ugrožava prava zaposlenih na nivou BiH, koji po važećim kolektivnim ugovorima imaju pravo na povećanje plata. Država se dovodi u situaciju da sama sebi proizvodi tužbe, penale i dodatne troškove – paradoks koji najbolje oslikava koliko su institucionalne blokade postale normalizovane.
Posebno zabrinjava činjenica da se sve dešava u predizbornom ambijentu. Fiskalni sistem, koji bi morao biti najstabilniji i najotporniji segment države, ponovo je podređen dnevnoj politici. Čekanje sudske odluke, čiji vremenski okvir niko ne može garantovati, postaje alibi za potpunu paralizu procesa koji nema alternativni mehanizam izlaza.
U praksi, to znači da jedna odluka – ili njeno odsustvo – može zaustaviti cijelu državu. Fiskalni savjet se ne saziva, globalni okvir ne postoji, budžet se ne može pripremiti, a institucije ulaze u zonu pravne i finansijske nesigurnosti. Sve to dok se entitetski nivoi ponašaju kao da se radi o tuđem problemu, a ne o državi čiji su i sami sastavni dio.
Bosna i Hercegovina se ponovo suočava s istim pitanjem koje se ciklično vraća: da li je fiskalna stabilnost države taoc političkih poruka, ili postoji minimum odgovornosti koji mora biti iznad stranačkih i institucionalnih obračuna? U ovom trenutku, odgovor ne izgleda optimistično. Dok se čeka odluka Ustavnog suda, država stoji – i plaća cijenu tog čekanja.
