Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić osvrnuo se na, kako ga je ocijenio, kontroverzni i problematični izvještaj koji je Vlada Republike Srpske uputila Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija o stanju u Bosni i Hercegovini.
Njegov komentar prenosimo u cijelosti:
- Postoji poseban nivo političke samouvjerenosti: napisati dokument koji nije zvaničan, nema legitimitet, niko ga nije tražio i onda ga poslati na adresu Ujedinjenih nacija kao da je riječ o epohalnom otkriću, a ne o kolektivnoj vježbi iz alternativne stvarnosti.
Taj žanr, poznat kao non-paper, u ovom slučaju je evoluirao u nešto ambicioznije: non-reality paper.
Javna verzija dokumenta je, naravno, “pristojna”, očišćena od skandaloznih dijelova, kao turistička razglednica bez stvarnih ulica. Prava verzija, ona koja je poslata vani, pokazuje puni kapacitet političke mašte: gdje nedostaju činjenice, tu se uvodi panika; gdje nema dokaza, tu dolazi narativ.
Centralna teza dokumenta je jednostavna: jedan narod je problem. Ne političke odluke, ne pojedinci, ne institucije, nego identitet. Bošnjaci se u tekstu pretvaraju u kolektivni sigurnosni rizik, uz standardni repertoar riječi poput “radikalizam”, “antisemitizam” i “islamizam”, servirane bez ijednog ozbiljnog dokaza, ali s puno samopouzdanja. Jer zašto dokazivati nešto kad se može insinuirati?
Sporni izvještaj Vlada Republike Srpske pred UN-om: optužbe o “radikalnom islamu” i pokušaj političkog narativa o BiH - 'Žarišta radikalnog islama'
Najveća bošnjačka stranka dobija etiketu “islamističke”, uz obaveznu egzotičnu referencu na Muslimanska braća, jer ništa ne impresionira međunarodnu publiku kao pažljivo odabrana ključna riječ iz globalnog straha. To što se radi o političkom konstruktu bez potvrde, očito je sporedno. Bitno je da zvuči kao naslov iz tabloida preveden na diplomatski jezik.
U međuvremenu, ustavne funkcije prestaju važiti. Željko Komšić i Denis Bećirović više nisu članovi Predsjedništva države — ne, oni su u ovom tekstu reducirani na “predstavnike bošnjačkih interesa”. Jer ako ignorisanje Ustava pomaže priči, onda Ustav očito treba ignorisati.
A onda dolazi grand finale: Bosna i Hercegovina se, bez trunke dokaza, dovodi u vezu s najvećim terorističkim napadima na Zapadu. To više nije ni spin. To je politička fantastika sa elementima trilera. Dokazi? Nepotrebni. Logika? Dekorativna. Efekat? Potencijalno opasan.
Istovremeno, autori dokumenta sami sebe proglašavaju ključnim borcima protiv terorizma, iako ta nadležnost pripada državi. Ali u ovoj verziji stvarnosti, nadležnosti su poput plastelina: oblikuju se prema potrebi, pa zašto ne i prema ambiciji?
Posebna ironija leži u tvrdnji da nema planova za otcjepljenje — dok se istovremeno priziva “autonomija” koja ne postoji ni u Dejtonski sporazum ni u Ustavu. To je kao da tvrdite da ne planirate napustiti kuću, ali već birate novu adresu i mijenjate brave.
Kritike prema Christian Schmidt i Ustavni sud Bosne i Hercegovine su, očekivano, tu, jer u ovom narativu svaka institucija koja ne potvrđuje političku želju automatski postaje neprijateljska. Dokazi o “usklađenom djelovanju”? Nema ih. Ali ima formulacija koje zvuče dovoljno ozbiljno da zamijene činjenice.
I naravno, potpuni muk o vlastitim postupcima: blokade institucija, pritisci na zaposlene, ignorisanje odluka Ustavnog suda. Te stvari očito nisu pogodne za međunarodnu publiku, jer bi mogle narušiti pažljivo konstruisanu sliku žrtve.
Na kraju, dolazimo do možda najimpresivnijeg dijela: samoproglašenje za najvećeg čuvara Dejtonski sporazum. To je retorički akrobatski podvig, a to je istovremeno osporavati ključne elemente sporazuma i tvrditi da ga branite bolje od svih drugih.
Ako je ovo pokušaj informisanja međunarodne zajednice, onda je to učinjeno metodom političke fikcije. Ako je propaganda, onda je barem ambiciozna. A ako je ozbiljna politika, onda je problem ozbiljniji nego što tekst sugeriše - naveo je Cerić.
