Srpski predsjednik je nedavno posjetio Kinu, gdje je najavio nove investicije vrijedne milijardu eura, što je samo četvrtina godišnjih potreba Srbije. Međutim, nije otkrio kolika će biti politička cijena tih investicija, niti kakva sudbina čeka Čeličanu Smederevo nakon smanjenja izvoznih kvota u EU i udvostručenja carina na količine izvezene iznad dozvoljenih kvota.
Postoji li ekonomsko opravdanje za investicioni odnos s Kinom, s obzirom na to da su prošle godine kineske investicije u Srbiji pale za čak 97%, dok SAD i EU imaju ozbiljne rezerve prema nepoštenim trgovinskim praksama Pekinga, koje bi mogle značajno ograničiti otvaranje tržišta EU za proizvode koji će proizaći iz dogovorenih kineskih investicija? Hoće li kineske investicije u Srbiji moći opstati ako im se tržište EU zatvori?
Nakon posjete Kini, predsjednik Srbije boravio je u Tivtu, na samitu EU-Zapadni Balkan.
Samom događaju prethodila su dva incidenta.
Prvi je uključivao avion pun osoba od sigurnosnog interesa, koji je crnogorska policija vratila u Srbiju. Nakon što je putem srbijanskih tabloida upozorio javnost na navodnu prijetnju njegovoj sigurnosti u Crnoj Gori, Vučić je konačno u Tivtu priznao da se u spornom avionu nalazio tim pristalica SNS-a, poslanih u Tivat da mu organizuju svečani doček i podršku navijača.
Drugi incident uslijedio je nakon što su srbijanske vlasti zabranile tranzitni let aviona rumunskog predsjednika, koji je bio na putu za Tivat. Nakon cjelodnevnog ćutanja na zahtjev rumunske strane, srbijanske vlasti su dale različita i nedosljedna objašnjenja za odbijanje izdavanja dozvole za let. Dok je srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova tvrdilo da dozvola nije data zbog vojnih vježbi Vojske Srbije, Generalštab je rumunskoj strani dao garancije da takvih vježbi nije bilo.
Na kraju, rumunski predsjednik je u Tivat stigao preko Bugarske i Sjeverne Makedonije, dok je Srbija još jednom demonstrirala svoj antievropski pristup izgradnji odnosa sa susjedima. Pravi razlog zabrane leta rumunskog aviona mora se tražiti u osveti Aleksandra Vučića zbog odbijanja Rumunije da mu odobri dozvolu za let tokom njegovog putovanja u Moskvu u maju prošle godine.
Nakon ovih bizarnih i ponižavajućih incidenata za Srbiju, Vučić je bio domaćin sastanka sa liderima EU, Francuske i Njemačke, na kojem mu je postalo jasno da je vrijeme balansiranja između EU, Kine i Rusije završeno i da Srbija mora izabrati svoju budućnost.
Teško je ovaj sastanak čak i nazvati sastankom; više se može opisati kao krizni štab. Samo je Vučić bio organizovan s nečim ovakvim, ali ne zato što je važan, već zato što se smatra najvećim problemom u regionu!
U suštini, Vučić sada mora birati između svojih kriminalno nastrojenih lojalista, koji ga održavaju na vlasti, i jedine moguće budućnosti koja može donijeti Srbiji prosperitet i osigurati joj mjesto među razvijenim evropskim nacijama.
Svoje flertovanje s Kinom i neugodno suočavanje s evropskom istinom, Vučić je propratio nizom servilnih intervjua za američke medije, putem kojih pokušava privući Donalda Trumpa da posjeti Beograd. Obećavajući mu grandiozan, svedržavni doček u Srbiji, Vučić igra na kartu mazenja Trumpovog ega, stalno gubeći iz vida činjenicu da je za SAD odnos Srbije s Kinom mnogo važniji od bilo kakvih servilnih izjava režimskih lidera u Beogradu.
Međutim, još ozbiljnije je to što Vučić pokazuje jasnu namjeru da pronađe zamjenu za članstvo Srbije u EU u bilateralnim savezima s Pekingom i Washingtonom, što predstavlja stari san radikala, potpuno odvojen od stvarnosti.
Čak i ako Trump ne odoli želji za pažnjom i posjeti Srbiju, to bi bila samo naslovnica u Americi i svijetu, dok bi se Vučić još jednom suočio sa stvarnošću: sa sigurnosne perspektive, ova regija pripada NATO-u, dok se savez mijenja prema preuzimanju veće odgovornosti od evropskih članica; geopolitički, regija je dvorište Evropske unije, i u tom pogledu Trump ne može pomoći!
Srpska vlada od sredine 2025. godine tvrdi da je Sporazum o strateškom partnerstvu sa SAD-om gotovo završen, ali to ne postoji ni kao zvanična objava. Armenija je, s druge strane, postigla takav sporazum sa Washingtonom nakon samo nekoliko mjeseci pregovora.
Podjednako je varljiv i Vučićev odnos s Moskvom, koja stalno odugovlači pregovore o prodaji NIS-a i odluku o plinskom sporazumu sa Srbijom, koji bi imao rok od više od tri mjeseca. Na taj način Rusija nastavlja stezati omču oko vrata Srbije, držeći je u kvazivazalnom položaju, dok Vučić očito nema ni snage ni volje da se tome odupre.
Posmatrano iz šire perspektive, sva nedavna dešavanja ukazuju na jednu jednostavnu činjenicu: prostor za Vučićevu politiku sjedenja na nekoliko stolica istovremeno brzo nestaje.
Dok u Pekingu traži nove investicije, u Briselu pokušava održati evropski put i osigurati još veći pristup fondovima EU; u Vašingtonu pokušava pronaći političkog pristalicu, dok od Moskve očekuje energetsku sigurnost. Ali svijet oko Srbije se nepovratno mijenja.
Problem za Vučića nije u tome što su odnosi između velikih sila postali komplikovaniji, već što su postali iskreniji. Evropska unija više ne želi finansirati kineski utjecaj na svom pragu, dok Sjedinjene Američke Države više ne vide Balkan kao odvojen od globalnog rivalstva s Kinom.
S druge strane, Rusija ne vidi Srbiju kao partnera, već kao sredstvo za održavanje svog utjecaja u Evropi, dok Kina Srbiju vidi prvenstveno kao ulaznu tačku za svoj ekonomski prodor na evropsko tržište.
Stoga se danas Srbija ne suočava s izborom između Istoka i Zapada, kako to pokušava prikazati režimska propaganda, već s izborom između jasne strategije i permanentnog lutanja. Ovo je odluka između države koja zna kuda ide i države koja svako jutro provjerava raspoloženje u Briselu, Vašingtonu, Moskvi i Pekingu kako bi odredila svoju politiku.
Najveća ironija je što Aleksandar Vučić danas pokušava pronaći alternativu Evropskoj uniji upravo u trenutku kada nikakvi ozbiljni ekonomski, politički ili sigurnosni pokazatelji ne pokazuju da takva alternativa postoji. Ni Kina, ni Rusija, niti bilo kakav bilateralni odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama ne mogu ponuditi Srbiji ono što evropske integracije mogu ponuditi: pristup najvećem tržištu na svijetu, stabilne institucije, vladavinu prava, dugoročne investicije i mjesto u zajednici najrazvijenijih evropskih država.
Srbija se danas nalazi na kraju jedne geopolitičke ere. Politika balansiranja, koja je godinama donosila političke i ekonomske koristi, ulazi u fazu opadajućih prinosa. Što je rivalstvo između Zapada, Kine i Rusije žešće, to je cijena neodlučnosti veća. Stoga ključno pitanje više nije da li Srbija može sarađivati sa svim velikim silama, već da li može izbjeći posljedice nedefinisanja jasnog strateškog pravca svog razvoja.
U svijetu koji se brzo dijeli na blokove, neutralnost postaje sve skuplja, dok izbor budućnosti postaje sve neizbježniji. A kada dođe taj trenutak konačnog izbora, on neće odlučiti samo o vanjskoj politici Srbije, već i o sudbini sistema koji je godinama opstajao upravo zahvaljujući sposobnosti balansiranja između različitih centara moći.
Stoga je pitanje evropskog puta Srbije danas mnogo više od geopolitičkog pitanja. To je pitanje budućnosti države i opstanka režima, i upravo zbog toga vrijeme za balansiranje ističe brže nego što je Aleksandar Vučić spreman priznati.
