Četiri mjeseca prije općih izbora u Bosni i Hercegovini politička scena među Hrvatima ulazi u fazu u kojoj se više ne vode samo rasprave o ustavnim reformama, položaju konstitutivnih naroda ili ekonomskim problemima. Sve je očitije da se otvara nova bitka – ona za simboličko vlasništvo nad nasljeđem Domovinskog rata i Hrvatskog vijeća obrane.
Predizborna kampanja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH polako poprima obrise sukoba u kojem ratna prošlost postaje važnije političko oružje od programa, reformi i vizije budućnosti. Umjesto natjecanja idejama, biračima se sve češće nude fotografije s generalima, ratnim zapovjednicima i braniteljskim udrugama, kao dokaz političke autentičnosti i nacionalne vjerodostojnosti.
Takva strategija nije nova. Godinama se među hrvatskim političkim strankama stvara percepcija da podrška dijela braniteljske populacije automatski znači i politički legitimitet za predstavljanje cijelog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Međutim, političke okolnosti danas su znatno drukčije nego prije deset ili petnaest godina.
Pojava novih političkih opcija i kandidata otvorila je prostor za preispitivanje dugogodišnjeg monopola jedne stranke nad nacionalnim pitanjima. Upravo zbog toga svjedočimo intenzivnom pokušaju vezivanja ratne baštine uz određene političke projekte, pri čemu se često stvara dojam da se branitelji ponovno pozivaju da potvrde političke pozicije koje nemaju nužno veze s njihovom ratnom ulogom.
Problem nastaje onoga trenutka kada se ratne zasluge počnu koristiti kao predizborni argument. Tada se otvara opasno pitanje: tko ima pravo predstavljati istinu o ratu i tko smije govoriti u ime branitelja?
Domovinski rat nije vlasništvo nijedne stranke. HVO nije nastao kao politički projekt jedne političke organizacije, nego kao obrambena snaga hrvatskog naroda u iznimno teškim povijesnim okolnostima. U njegovim redovima nalazili su se ljudi različitih političkih uvjerenja, svjetonazora i životnih puteva. Zbog toga svaki pokušaj da se ratna baština svede na stranačku iskaznicu neizbježno izaziva podjele među onima koji su u tim događajima sudjelovali.
Posebno je zanimljivo što se u aktualnoj kampanji sve više pažnje posvećuje simbolima i porukama koje dolaze iz Republike Hrvatske. Susreti s umirovljenim generalima, veteranskim organizacijama i različitim društvenim autoritetima šalju jasnu političku poruku biračima u BiH. No pitanje je koliko takve poruke doista odražavaju raspoloženje cijelog braniteljskog korpusa.
Hrvatski časnici i generali nikada nisu bili jedinstven politički blok. Kao i svaka druga društvena skupina, oni imaju različite političke poglede, različita iskustva i različite procjene budućnosti Bosne i Hercegovine. Stoga bi bilo pogrešno zaključiti da fotografija s nekoliko uglednih generala automatski znači i političku podršku desetina tisuća bivših branitelja.
Istodobno, otvara se još jedno pitanje koje će obilježiti ovu izbornu godinu. Može li ratna legitimacija i dalje biti presudan faktor u političkom natjecanju među Hrvatima u BiH?
Generacije koje danas prvi put izlaze na izbore nemaju osobno iskustvo rata. Njih zanimaju radna mjesta, plaće, stanovi, školovanje i odlazak mladih. Za njih su političke rasprave o tome tko je bio bliže kojem stožeru prije trideset godina znatno manje važne od pitanja tko nudi održiva rješenja za sljedećih deset godina.
Upravo zbog toga bi aktualna kampanja mogla pokazati koliko je snažna transformacija hrvatskog biračkog tijela. Ako birači ponovno prihvate narativ u kojem ratna simbolika dominira političkim prostorom, stranke će nastaviti koristiti isti model mobilizacije. Ako pak prevagnu teme budućnosti, ekonomije i demografije, tada će se pokazati da ratna prošlost više nije dovoljna za osvajanje političkog povjerenja.
Predizborna utrka za hrvatskog člana Predsjedništva BiH zato nije samo natjecanje između kandidata. Ona postaje svojevrsni referendum o tome što će u budućnosti predstavljati politički identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini – sjećanje na prošlost ili odgovor na izazove koji tek dolaze.
Jedno je sigurno. Branitelji su odavno platili najveću cijenu za slobodu svog naroda. Zbog toga bi njihova žrtva trebala biti mjesto zajedništva, a ne novo političko bojište na kojem će se uoči svakih izbora voditi bitke za fotografije, potpise i simboličke pobjede.
